Prosvetljeni satanskim tminama. Iluminatsko-satanski "kraljevski" gremijumi
(Izvadak iz knjige Razotkrivanje paketa subverzivnog "Novog Svetskog Poretka" Stare Zmije – Svetlonoše" bez Svetla – Zapadni Antihrist. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com



Čemu šuma gremijuma

Pošto u svojim poduhvatima izgradnje "boljeg sveta" (bez Boga) iluminatska hidra nema unutarnju sigurnost, to nastoji da stvaranjem šume različitih zakulisnih, tajnih i tajnovitih, iz potaje delujućih organizacija i grupa, gremijuma (lat.: gremium = "krilo", "udruženje", "kolegijum") u spoljašnjem nađe oslonac za svaki svoj korak kroz močvaru poteškoća. (Ono što je radio i radi papski Rim sa stvaranjem različitih crkvenih redova, to iluminati i masoni rade sa mondijalističkim gremijumima.) Gremijumi, pogotovo oni koji imaju i dobiju oreol tajnovitosti, svojim članovima pomažu da se u njima osećaju "bogovski", kao top-elita koja radi i vodi neku "numinosnu" stvar, "kraljevski" projekat; tajnost i tajnovitost koja okružuje "iluminatske" bratovštine naravno izaziva fascinaciju i znatiželju u dušama koje ne poznaju istinski mistični, unutarnji put. U gremijumima mondijalizma njihovi članovi, braća senke, nastoje da sakriju svoje uzajamne sukobe, jer cilj koji ih ujedinjuje je najpretežnija stvar. A taj cilj je: napraviti carstvo na zemlji u kojem bi uživali u ulozi "bogova". I demoni su "jedinstveni" kad je pitanje borba protiv Boga, iako svako od njih želi da bude što veći, a to naravno izazova stalna borbena trvenja.

Mnogi iluminatski gremijumi se predstavljaju kao čisto savetodavne, dobrotvorne i humanitarne organizacije. Tim bezazlenim paravan pokrivaju svoje stvarne subverzivne i planetarno vlastoljubive interese i ciljeve.

Moć subverzivnih mondijalističkih struktura vezuje se pre svega za elitu dve države – Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, glavnih uporišta masonerije i iluminata. Nekadašnji nezasiti imperijalistički zamah Britanije i nanašnji imperijalistističi ataci Amerike, dobro su poznati i očigledni. Engleski monarh Henry VIII, "branitelj vere", sebe je čak uzdigao za poglavara Episkopalne (Anglikanske) crkve (Act of Supremacy, 1534. g.), što je sa duhovne strane gledano potpuna nakaradnost. Ono što ne mogu da postignu silom, to engleske "svetlonoše" postižu prevarom i lukavstvom. U američkoj Deklaraciji o nezavisnosti koju su Filadelfiji 1776. doneli predstavnici 13 engleskih kolonija Severne Amerike, pored ostalog se ukazuje: »Historija sadašnjeg kralja Velike Britanije je historija neprekidnih nepravdi i otimačina koje sve imaju neposredni cilj: ostvarenje pune tiranije nad ovim državama /.../. Na svakom stupnju ovih tlačenja mi smo skromno molili da se otklone; na naše neprekidne molbe odgovorili su nam neprekidnim uvredama. vladar čiji je značaj na taj način obeležen svim delima koja odlikuju tiranina nepodesan je da bude vladar slobodnog naroda.« - Oni koji imperijalnom tiranidom nisu uspeli osvojiti svet, potom su krenuli u njegovo subverzivno osvajanje preko svoga trusta mozgova. I na kraju, očigledno, ovaj svet, stari svet, skončaće u neviđenoj tiranidi. – Ne tako daleko, godine 1914. Engleska je imala u kolonijalnoj vlasti nekih 33,5 miliona kvadratnih kilometara, i 393,5 miliona njihovih žitelja. Za ondašnje vreme to su bile zastrašuju cifre. Posle Drugog svetskog rata njen kolonijalni sistem je se raspao, ali je nastao (1948. g.) 'Komonvelt' (commonwealth = "zajednica"), koga čine Britanija i nekadašnjie njene kolonije i dominioni; Komonvelt kao vid međunarodne organizacije "nezavisnih" država koje povezuje imperijalna prošlost i engleski jezik dakako koji nije zadovoljavao apetite imperijalne iluminatske engleske hidre. U eri američkog imperijalnog ekspanzizma, britanija se pokazuje kao verni saveznik masonske Amerike, želeći da i tako očuva svoj osećaj "veličine" na svetskom planu.

Da bi delovali na vlade sveta, sve dok i sami ne formiraju svetsku vladu, mondijalistički gremijumi formiraju i brojne ekonomske ustanove, i naravno u svoje redove uključuju pre svega "uspešne" bogate ljude, korporacioniste i industrijalce. Jer političke moći nema bez ekonomske moći. Oni deluju i kao transnacionalna diplomatija, jer je njima i cilj da sve nacije "stope" u svome loncu.

Iluminatski trustovi "mozgova" (kojima nedostaje istinska, prsvetljujuća mudrost) svoje skupine su napravili tako da deluju na piramidalnom (hijerarhijskom) nivou i da su mrežno, preko poverljivih ljudi i zajedničke doktrine i ideologije povezani. Na taj način njihove mreže bačene u more ovog uskovitlavog sveta mogu uloviti mnoge žrtve i saradnike koji ne poznaju njihov pravi, rukovodeći cilj. Na vrhu te i takve piramide naravno nalaze se, naravno, elitni "iluminati" nečistog oka (iz Rotšildove "dinastije" pre svega), koje lažni Lucifer, tobožnji Svetlonoša prosvetljuje, sa kojim razgovaraju, onako kako je Mojsije prorok razgovarao sa Bogom licem u Lice.

Moderni iluminatski gremijumi u punom sastavu, nastojeći da sačuvaju tajnost svojih sastanaka (u čemu teško danas uspevaju), sastaju se uglavnom jednom godišnje. Taj princip ima svoju svrhu: pošto su mnogi iluminati članovi više elitističkih grupa, to im treba omogućiti da uzmu učešća i u saborovanjima ostalih gremijuma, i ujedno izbeći da vremenski bliskim ili preklapajućim konferisanjima budu radno i operativno preopterećeni.

Godišnji sastanci elitističkih gremijuma (koji u biti imaju samo jednu temu: globalizacija) danas redovno izazivaju proteste antimondijalista i anarhista, bez obzira koliko oni "plemenito" i "uzvišeno" formulisali ciljeve svoga saborovanja. Nasilnički protesti i sirovo, anarhističko pobunjeništvo uvek tera vodu na mlin iluminatskih mondijalističkih gremijuma, jer oni u očima javnosti ispadaju "žrtve" i mete neotesanih "huligana", i pokazuju da vode i donose "ispravne" političke smernice.

Svi iluminatski igrači ne deluju iz senke u ostvarivanju svojih vlastoljubivih ideala. Nekima od njih bila je privlačna i prodor na vrhove zvaničnih državnih establišmenata. Takav je, na primer, bio Nelson Rokfeler, koji je pokušao da bude predsednik USA, što je potom izrodilo sukobe sa klanom Rotšildovih. (No pod Džeraldom Fordom je dogurao do potpresednika USA.)

Svoju najžešću modernu emisarku aktivnost "komesari" i "vrhovnici" iluminatskih gremijuma ostvarili su dosad u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoleća, oko krize izazvane raspadom Jugoslavije, najpre (posle Prvog svetskog rata) masonske tvorevine, a potom komunističke. Ni najači iluminatski boss-ovi nisu uspeli da urazume autoritetnog, vlastoljubivog i borbenog srbijanskog predsednika, nekadašnjeg komunistu - Slobodana Miloševića, koji je gradio nekakav svoj "novi poredak" i time se suprostavio arhitektama "Novog Svetskog Poretka", kojima smetaju nekooperativni lokalni diktatori. Na kraju je američko bombardovanje Srbije (gde su američki zlikovci koristili za projektile i opasni osiromašeni uranijum) uveliko doprinelo Miloševićevom vladalačkom krahu, slomu njegovog autokratskog poretka, oteralo na smetlište povesti čoveka koji je srpski narod uvukao u velika zla.

Gde nered paradira, tu se pojavljuju i očajnički ili subverzivni pokušaji i poduhvati pravljenja raznih skupina i udruženja koji će uspostaviti neki "red", artikulisati nečije vlastoljublje. Za dešavanja u vreme prvog rimskog cara – Avgusta, biograf Svetonije Trankvil prenosi: »Mnogi su se zli običaji na štetu zajednice usled dugotrajnoga bezakonja građanskih zakona zadržali ili su se i u miru ukorenili. Razbojnici su se u velikom broju u javnosti skitali, opasani mačem tobože radi samoodbrane. Hvatani su po selima putnici bez razlike, bili slobodni ili robovi, te su nestajali u radionicama veleposednika. Svuda su nicali klubovi pod imenom kakvog novog udruženja, da zajednički vrše svakojake zločine. Avgust je zato na zgodnim mestima postavio vojničke straže i tako sprečio razbojnički zanat. radionice /veleposednika/ je dao pomno pregledati, a sva je društva, osim starih i zakonitih, ukinuo.« (Augustus, 32) – I car Trajan je se bojao formiranja bilo kakvih udruženja koja bi potom počela »tajne skupove da održavaju.« (Plinije Mlađi: 'Epistole', lib. X, ep. 35) Tajne i podrivačke skupine više nisu neprijatelji vlasti moćnih država; one zapravo njima upravljaju i navode ih prema realizaciji svojih ciljeva. Naravno, u svojim osnivačkim aktima one su vrlo često postavljene kao "konsultacione", "humanitarne" i "filantropske" organizacije.


Komitet 300

Za 'Komitet 300' može se reći da je najtajnovitiji, uticajno najrasprostranjeniji i najstariji moderni zaverenički planetarni piramidalni i mrežni gremijum. Ova iluminatska hidra, kao 'Veće 300', osnovana je od strane Britanske Istočne (indijske) Trgovačke Kompanije (British East Merchand Company) 1729. g. koja je kontrolisala i ondašnju trgovinu opijumom i tu (povezana sa Bostonskom elitom) ponajprije stekla svoje bogastvo. 'Kompanija Hadson', podružnica 'Britanske Istočne Kompanije' je nekada naoružavala Indijance puškama i municijom.

'Komitet 300' čine bogate oligarhijske iluminatsko-jevrejske porodice i klanovi, u čijem posedu su mnogobrojne banke, osiguravajuća i transakciona društva (čije srce čini 'Grupa Zvezda', ranije The Eagle Star Group of Insurance Companies, te The Assicurazioni Generali), trgovačke kompanije, mediji, industrijski koncerni, agencije za promet nekretnina, berzanske kuće Vol Strita, zadudžbine, fondacije, anketne kompanije, ... Prvobitni vladari Komiteta 300 jesu engleska kraljevska kuća Windsor i oligarhija Venecijanskog (i Đenovskog) Crnog Plemstva (koje je krstaško-pljačkaške ratove iskoristilo da stvori ogromno bankarsko bogastvo). U svojim redovima Komitet 300 imao je mnoga zvučna imena: engleska kraljica Elizabeta Druga - Gvelf (Elizabeth Alexandra Mary Windsor), Henri Kisindžer, Džordž Buš Stariji, Vili Brant, Olaf Palme, , ...

Članovi 'Komiteta 300' nazivaju sebe i "Olimpijcima" (The Olimpians), što pokazuje njihov egoteizam, doživljaj sebe kao (nove) olimpske bogove. Matarese Circle – International Magicians, kontrolišu pre svega pristup unutrašnjim krugovima 'Komiteta'. Engleska Kraljica pak (posredno) kontroliše i Škotski Obred Masonerije.

U organizaciono-institucionom sedištu 'Komiteta 300' stoji londonski 'Tejvistok Institut za Ljudske Odnose' - Tavistock Institute of Human Relations (osnovan od strane Džon Roling Risa), koji je se socio-psihološki specijalizovao za nametanje mišljenja medijima i javnom mnenju, špijunažu i dezinformaciono obmanjivanje.

U zavereničkim mrežama i spregama 'Komiteta 300' operativni kadar se stalno premešta, kako bi se ostvarilo da se osposobljeni mondijalisti (masoni i iluminati) uvek nađu na ključnim i najuticajnim pozicijama.

Svojim ulaganjima u USA, kompanije 'Komitet 300' su praktično kupile tu Federaciju. Zato i vlada USA mora poslušno da izvršava naloge iluminatskog 'Komiteta'.



Skupina Okrugli Stol
(Kraljevski Institut za međunarodne odnose)

Gremijum "Okrugli Stol" (The Round Table), inspirisan arturijanskim legendama, osnovao je 5. decembra 1891. g. u Engleskoj (najpre kao 'Društvo inicijacije') bogataš Cecil Rhodes, koji je preko svojih poslovnih kompanja (South Africa Company, De Beers Consolidated Mines i Consolidated Gold Fields) pljačkao ponajprije jug Afrike, bogat rudom, zlatom i dijamantima. Lord Milner, Sesilov poverenik i agent bankarskih interesa Rotšilda, formirao je spoljašnji krug 'Društva inicijacije' – 'Udruženje pomagača', koje će postati poznato kao 'Skupina Okruglog Stola'. Vodeći cilj udruženja bio je širenje engleske i američke imperijalne vlasti nad celim svetom, što je podrazumevalo i nametanje engleskog jezika kao glavnog jezika u svetu, te stvaranje svetske vlade sa sedištem u Engleskoj. Engleze je video kao “superiornu rasu” koja treba da naseli celu Planetu i svima donese “boljitak”: »Zašto mi ne bi osnovali tajnu organizaciju koja bi imala za cilj dovođenje celog necivilizovanog sveta pod vladavinu Britanije i Sjedinjenih Država i time stvaranja jedne Anglo-Saksonske imperije …« (Confession of Faith, 1877. g.) Britanija i Amerika su tradicionalno najača masonska uporišta i danas najodaniji ratno-imperijalni saveznici.



Kralj Artur predsedava za okruglim stolom u čijem središtu je Gral
(ilistracija iz jednog francuskog rukopisa iz XIV stoleća).


Realnije gledano, zamisao o formiranju "Lobanje" i kasnije CFR-a, nastala je još februara 1891. g. u Londonu, kada su se sastali bogataš Cecil Rhodes, prestižni žurnalista William Stead i Reginald Brett, uticajni savetnik kraljice Viktorije, te kralja Edvarda VII i Džordža V, te skicirali listu potencijalnih članova tog tajnovitog društva i establišmenta. Toj anglo-američkoj "hunti" je kasnije pridodat Alfred Milner. (Iz ovoga je razumljiviji i kasniji uticaj koji su "lobanjaši" ostvarivali u CFR-u.) Po uzoru na Apostolstvo i hrišćanstvo unutrašnji krug "Društva" su nazivali "izabranima" a spoljašnji krug "pomoćnicima".


Do 1915. vitezovi novog "Okruglog Stola" stekli su svoje ogranke širom Britanske Imperije i engleskog govornog područja. U Americi njegov rad počinje ponajprije finansirati Rockefeller (te J. P. Morgan i Edward Harriman), koji je i sam došao iz Evrope, i koji je u Americi izgradio vlastitu korporacijsku i bankarsku imperiju uz pomoć kapitala iluminatskih familija Rotschild i Payseur.


Sesil Rodes

Posle smrću Rhodes-a 1902. g., ovog je zamenio Alfred Milner, koji je se zauzeo da stvori Južnoafričku Uniju, koju će pljačkati i pustošiti familija Oppenheimer. Bogatima i gramzivima su imperije bez granica uvek trebale i odgovarale za bolje porobljavanje narodnih masa i pljačkanje prirodnih resursa. – Iz Rhodes-ove financijske zaostavšine osnovana je fondacija za stipentiranje izabranih studenata iz prekomorskih zemalja na univerzitetu Oxford - Rhodes Scholarship. Najpoznatiji njihov stipendist je nekadašnji američki predsednik i demolejevac Bill Clinton, poznat po seksualnoj aferi "Monika Levinski", koju je pokušao zataškati bombardovanjem Jugoslavije kojom su devedesetih godina prošlog veka pogodili partijsko-građanski-verski ratovi.

Iz grupe "Okrugli Stol" (zahvaljujući preduzetništvu pukovnika Edward Mandell House-a, britanskog ekonomiste John Maynard Keynes-a, historika ekonomije Arnold Toynbee-ja, te bivšeg američkog ministra spoljašnjih poslova John Foster Dulless-a) iznedren je 1920. g. britanski Institut za međunarodne poslove, koji će posle šest godina postati "krunin" - Royal Institute of International Affairs (RIIA), da bi počasno britanskog suverena dobio na svome čelu. Iz "Okruglog Stola" iznikao je i 'Institut za napredne studije' (Institut for Advance Studie) u kome će raditi Albert Einsten i Robert Oppenheimer, i gde će nastati naučne pretpostavke za razvoj atomske bombe. "Stol" u svoje redove prima pripadnike različitijih političkih opcija.


Američki Savet za inostrane odnose

Nešto posle Prvog svetskog rata – 1921. g., sredstvima iluminatske familije Rockefeller, J. P. Morgan-a i Edward Mandell House-a, američki članovi 'Okruglog Stola', formirali su prekookeanski 'Savet za inostrane odnose' (CFR - Council on Foreign Relations) kao američku podružnicu (britanskog) 'Instituta za međunarodne poslove', kao neprofitnu i nepartijsku organizaciju, koja je trebala da proučava Američku (tada još uglavnom izolacionističku, kasnije intervenističku) međunarodnu politiku i da joj savetodavno daje "korisne" smernice. Takva je bila odluka nekolicine američkih učesnika na Pariskoj mirovnoj konferenciji. – I u Kanadi, posle Britanije i Amerike, formirana je slično postavljena organizacija.

Jedan od osnivača Saveta, Mendel Haus, savetnik američkog predsednika i mondijaliste Vudroa Vilsona; zalagao je se za nastanak svetske socijalističke države kojom bi upravljala anglosaksonska financijska oligarhija. Na čelu zamišljene svetske imperije trebalo bi da bude diktator koga bi savetovali i upravljali 12 odanih mudraca.

Poznati diplomata Sajrus Vens bio je dugogodišnji član CFR-a i predsednik Rokfelerove Fondacije.

Sedište Saveta je u velelepnom mramornom zdanju Harold Pratt House u New York-u, u istočnom Manhattan-u. Zdanje je podignuto 1919. g, a dodata joj je konferencijska dvorana Peter Peterson Hall namenjena za seminare i prezentacije.

Rokfelerovska CFR, u sprezi sa multinacionalnim kartelskim kapitalom, odlučuje o mnogim ključnim unutrašnjim i spoljašnjim potezima USA (ponaša se kao njena vlada u senci), uzimajući ogroman upliv i u rad OUN. CFR danas uglavnom kontroliše Svetsku banku i uveliko dirigira ne samo američkom spoljašnjom politikom, već i zapadnoevropskom. Cilj joj je da USA preda u ruke jedne "svemoćne" svetske vlade koja bi imala podloženu sebi svetsku armiju. Preko svoga ugledničkog članstva i razvijene infrastrukture CFR američkom diplomatskom establišmentu daje mnoge (daleko od očiju javosti i medija) smernice i naloge kako da deluju u ostvarivanju određenih ciljeva.

U srcu američke CIA-e stoji Biro Strateških Usluga (OSS - Office of Strategic Services) čiju strukturu je osmislio i projektovao John J. Mc Cloy, nekadašnji lider Saveta za inostrane odnose, te čelnik Rokfelerove Chase Manhattan banke.

Stotine i stotine američkih uglednih imena (predsednika, ministara, ambasadora, senatora i kongresmena, sudija Vrhovnog i Ustavnog suda, vojnih uglednika Pentagona i NATO-a, investitora, industrijalaca i korporacijskih giganata, bankara, vlasnika medija i glavnih urednika, univerzitetskih profesora, ...) te specijalnih predstavnika i komesara OUN-a i predsednika njenih agencija, bilo je i jesu članovi CFR-a; tu su se "iškolovali" pre nego što su postali "apostoli" CFR-a. Članstvo u CFR je obavezno za ulazak u američko Ministarstvo spoljašnjih poslova – State Department.

U Odbor direktorâ CFR (koji imaju svog čelnika) dosad je bilo mnogo zvučnik iluminatskih imena; pomenimo samo neke: David Rockefeller (1949.-1985.), Cyrus Vance (1068.-1987.), Zbignev Brzezinski (1972.-1977.), Henry Kissinger (1977-1981), George Bush (1977.-1979.), Richard Holbrooke (1991.-1993., 1996.-1999.), George Soros (1995.-). Rokfeler je na čelu Odbora bio nekih petnaest godina: 1970.-1985.



Čuvari slika – Bilderberger Grupa

Tajnovito udruženje 'Čuvari slika' osnovano je maja 1954. g. u hotelu De Bilderberg, u holandskom Oosterweeg-u, na inicijativu Vatikana (zastrašenog pojavom državnog komunizma), preko Jozefa Racingera, tražeći da se oformi transnacionalna zakulisna diplomatija u službi evropskog ujedinjenja predvođenog rimokatoličkim zemljama. Sve do 1976. g. sastancima Grupe presedavao je bogati holandski princ Bernhardt, koji je imao nacističku prošlost, i koji je bio svestan da se mondijalizam neće lako moći pridobiti ljudsko mnoštvo: »Teško je prevaspitati ljude koji su podignuti na nacionalizmu da prihvate ideju o ustupanju dela svog suveriniteta nekom nadnacionalnom telu ...« - Formalni osnivački cilj Grupe je bio da se iznađu sredstva za zaštitu "slobodnog sveta" od pretećeg komunizma Sovjetskog Saveza u vremenu hladnog rata, odnosno da se onemogući ugrožavanje uticajnih interesa Zapada u ostatku sveta; Dals i Rokfeler, istaknute figure američkog polititičkog života, pokazale su spremnost da finansiraju realizaciju takvih projekata. Grupom formalno rukovodi Stalni Komitet od 39 osoba, koji na tu poziciju ne dolaze izborom već postavljenjem. Godišnjih pozvanih članova, koji se menjaju, ima nekih osamdesetak. Bilderbergovci, dakle, nisu po kvoti članstva brojni, ali su uticajno jaki jer ga čine političko-državni i financijsko-korporacijski moćnici USA, Kanade, Velike Britanije i zapadne Evrope, koji rukovode i mrežom centralnih banaka. Vodeću reč u Grupi imali su godinama Victor Rotschild, David Rockefeller i Henry Kissinger. Ovi nevidljivi vladari sveta danas naravno imaju mondijalistički cilj: centralizaciju svetske moći. Svoje obezbeđene sastanke i diskusije (na kojima novinari nemaju pristupa, ali na kojima učestvuju vlasnici nekih mondijalističkih medija "zavetovani" na ćutanje) održavaju jednom godišnje, krajem maja ili početkom juna, u elitnim hotelima sveta, uglavnom u vlasništvu Rotšilda ili Rokfelera. Zaključci tih sastanaka postaju izvršno obavezni za mnoge svetske vlade i plutokrate.

Pridruženim godišnjim sastancima Bilderberger Grupe veze i uticaji Grupe omogućuju i političko-državničko napredovanje. Godinu dana pre nego što će 1992. g. postati predsednik USA, Bil Klinton (Bill Clinton), guverner države Arkanzas, bio je od strane tajnog američkog vladara Dejvida Rokfelera pozvan na sastanak Bilderbergovaca u nemačkom gradu Baden-Baden-u. – Švedski bilderberger i premijer Carl Bildt je zemlju uveo u Evropsku Uniju: tako mondijalistička hidra njome može lakše rukovoditi.

Najistaknutiji eksponirani lider (1990.-1999. g.) Bilderbergova svakako je britanski lord Peter Carrington. Preko bračne povezanosti ušao je u evropsku suprematorsku dinastiju Rothschild. Bio je britanski ministar, čelnik NATO-a, čelnik britanskog 'Kraljevskog instituta za inostrane odnose'. Uveliko je zaslužan za smenu britanske premijerke Margaret Tacher, jer nije bila dovoljno blagonaklona mondijalističkom projektu ujedinjene Evrope. – Carrington-a na čelu Bilderberg Grupe zamenio je uticajni belgijski korporacionista Viscount Etienne Davignon, koji je osamdesetih godina prošlog stoleća bio potpresednik Evropske Komisije a potom presedavao 'Okruglim Stolom Industrijalaca Evrope' koji uveliko imaju uticaj na politiku koju provodi Evropska Unija.


Trilateralna Komisija

David Rockefeller i njegov saradnik, Poljak po nacionalnom poreklu, nekadašnji marksista, profesor na Harvard i Columbia univerzitetu, pisac mondijalističkog dela 'Između dva Doba' (Between two Ages, Pengvin Books, New York, 1970. g.) uticajni čovek u vladi američkog predsednika Jimmy Carter-a (1977.-1981. g.), nekadašnji lider američke bezbedonosno-obaveštajne agencije NSA (National Security Agency) - Zbignjev Bžežinski (Zbigniev Brzezinski), u junu 1973., posle velikog naftnog šoka, osnovali su globalističku 'Trilateralnu Komisiju' (The Trilateral Commission) kao posmatračko-diskusionu grupu, u čije krilo će ući najviši politički i korporacioni umovi i lideri Severne Amerike, zapadne Evrope i Japana, iz kojih su prvobitno trebali da se uzmu po 100 članova. (Članove 'Trilaterale', naravno određuje Rokfeler klan na tri godine, pri čemu mogu biti reizabrani.) Pošto je se OUN pokazala i pokazuje suviše "tromom" da reši i rešava goruće svetske probleme, tu je sanjarska elita i tu su mondijalistički gremijumi, poput 'Trilateralne Komisije' i njenog spiritus movens-a, Bžežinskog, koji će se pokazati boljim i uspešnijim operativcima i nadglednicima konfliktne situacije. Danas 'Komisijom' brojno dominira evropski kadar (150 njih), a pored Japana svoje predstavnike daju i Južna Koreja, Australija, Kina sa Hong Kongom, i zemlje ASEAN-a (dakle Pacifička Azija). Stoga je i poželjno da ambasadori iz tih zemalja (pogotovo Japana i Kanade) budu i članovi 'Trilaterale'.

Uglavnom na tajnim lokacijama Rokfelerova 'Komisija Trilaterale', sa posebno izabranim gostima, jedared godišnje održava svoje sastanke. No izvršni komiteti 'Trilaterale' i regionalni direktori se češće sastaju da bi razradili zadatke i direktive iluminatsko-mondijalističke glave.

Mnogi članovi 'Trilaterale' su i članovi 'Bilderberger Grupe' i američkog 'Saveta za inostrane odnose'. Ta članska "protkanost" im daje veću obaveštenost i veću moć.

David Rockefeller i Zbigniev Brzezinski su, inače, financijski podupreli guvernera Džordžije Džimija Kartera (koji je otvorio svoje kancelarije u Briselu i Tokiju) u američkoj predsedničkoj trci, primili ga u 'Trilateralu' i pomogli su mu da osvoji nominaciju i, potom, poziciju formalno prvog čoveka USA. Kao Predsednik Karter je 'Trilaterali' morao da uzvrati za aranžirajuću uslugu, tako što je 17 njenih članova izabrao i postavio za svoje saradnike i savetnike u Administraciji.

Neki razvodnjeniji mondijalističke ciljeve slične 'Trilaterali' ugrađeni su u 'Grupu 8' (koju sada čine ekonomski najrazvijenije zemlje sveta i Rusija) i 'G20'. Na sastanku 'Grupe 7' u julu 1994. g. vodeće industrijske države Zapada su se zauzele za stvaranjenovog i političkog poretka u svetu nakon Hladnog rata, zatražena je reforma OUN i financiskih ustanova (Međunarodnog Monetarnog fonda i Svetske Banke); nove financijske ustanove bi trebale, po njihovom shvatanju, da osiguraju buduće blagostanje i sigurnost njihovih naroda.



Rimski Klub


'Rimski klub' (Club of Rome) je na svome imanju Bellagio (Italija) osnovan 1968. g. od strane Dejvida Rokfelera i 'Tejvistok Instituta', preko slobodnog zidara Aurelio Peccei-ja, čoveka sa vrha italijanskog FIAT-a. Time se i Rokfelerov klan obavezao da bude njegov finansijer. Elita i mozgovi 'Rimskg Kluba' treba da pruže i iskroje "naučnu osnovu" mondijalističkih ciljeva: one word, svetska vlada koja bi izašla na kraj sa svim problemima ovoga sveta, svetska miks-religija prihvatljiva za mnoge, baš onako kako su Karl Marks i Fridrih Engels razvili doktrinu "naučnog socijalizma" a Čarls Darvin evolucionizam razvio kao "naučnu disciplinu". Dakle, oni su tu da dadu naučni legitimitet mondijalističkim zavereničkim projektima o "svetskom miru" pod jednom, iluminatskom elitom. Pri tome se Klub bavi i pitanjima svetskih ekonomskih problema, problema sa ishranom sve brojnijeg stanovništva Zemlje, i ponajprije ekološkim problemima, ne shvatajući da će zemljine katastrofe, kakve nisu ni pretpostavljali, uveliko pomrsiti mnoge njihove mondijalističke planove i projekcije. Industrijalci koji su uveliko odgovorni za nesnošljivo zagađenje planete, sad odjednom kreću u njeno "spašavanje". No ovakvom svetu nema spasenja po meri bogatih i moćnih industrijalaca, niti po meri "zelenih" stranaka koje ne shvataju da čiste Planete nema bez čiste i prosvetljene svesti čoveka.


Kissinger Associates

Kissinger Associates, Inc., kao međunarodna savetodavna ustanova osnovana je u Nju Jork Gradu 1982. g. ponajprije od strane konsultanta za ratove i primirja - Henry Kissinger-a, Brent Scowcroft-a i Lawrence Eagleburger-a. Nekadašnji predsednik 'Bilderberger Grupe' – lord Peter Carrington, takođe se može brojati među osnivače Kissinger Associates. U datu strategijsku alijansu vremenom su se uključile i neke uticajne firme.

Reč Dejvida Rokvelera, barona Edmoda de Rotšild i Henri Kisindžera među iluminatima je važila kao zakon. Bilderberger Henri Kisindžer (Henry Kissinger), laureat uveliko parodijske Nobelove nagrade za mir (1973. g.), Komandni Vitez Reda Sveti Mihael i Sveti Džordž, ključni čovek iz Administracije američkih predsednika Niksona i Forda, stajao je iza brojnih spoljašnopolitičkih odluka američkih intervenističkih predsednika, umešanih u ratne sukobe od Vijetnama i Laosa do Bosne i Iraka. Kisindžerovi ljudi su vidljivo uticali na imperijalnu politiku iluminatskog boss-a Džordža Buša (George Bush) Starijeg, koji je predsednik USA postao 1988. g. Tako je Kisindžerov saradnik Brent Scowcroft dobio vodstvo nad Vašingtonski Biro Kissinger Associates i bio šef 'Nacionalnog Saveta za Sigurnost (NSC), dok je Lawrence Eagleburger, predsednik Kissinger Associates, bio pomoćnik ministra inostranih poslova. Ambasador L. Paul Bremer, diplomac sa 'Jejl Univerziteta', izvršni direktor (od 1989. g.) Kissinger Associates, bio je "upravnik" okupiranog Iraka nekih godinu dana (maj 2003. – jun 2004.).

Iluminatsko-satanski "svešteni" gremijumi
(Izvadak iz knjige Razotkrivanje paketa subverzivnog "Novog Svetskog Poretka" Stare Zmije – Svetlonoše" bez Svetla – Zapadni Antihrist. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


Humanitarna i prosvetiteljska "religioznost"

"Kraljevski" pseudoiluminatske glave ne bi imale probojnost u svetu bez svojih "sveštenih rogova", parareligioznih savetodavnih tela, čija je ideologija smešana sa kvazihumanitarnom, kvazifilantropskom kvaziprosvetiteljskom, nihilističkom pobožnošću, deizmom i "misterijama" koje u središte svega ne stavljaju Živog i Istinitog Boga već truležnog čoveka nastalog od trošne zemlje. Religija humanističkog internacionalizma postaje danas sve više dominirajuća “pobožnost”. Treba reći da mnogi pseudoiluminatski i kvazireligijski kultovi uveliko potiču iz srednjovekovnog rabinskog viđenja Kabale, te velikim delom predstavljaju reakciju na racionalizam i materijalizam institucionalizovane "Crkve", koja nije mogla da zadovolji ljudsku glad za uzvišenim i mističnim znanjima, niti je preferilala zakonit život, koji omogućava istinsku duhovnu spoznaju.


Masonerija

Institucionalni koreni masonerije, slobodnog zidarstva (francuski naziv: franc ma¸on), koje se predstavlja prastarom "kraljevskom veštinom", nisu dovoljno jasni. Nećemo puno pogrešiti ako ih ponajprije povežemo sa viteško-monaški Red templara (ustrojen slično hospitalcima i Tevtonskim vitezovima), prvobitno nazvan 'Siromašni vitezovi Hristovi', te 'Siromašni vitezovi Hrama Solomonovog', koji je 1119. g. osnovao na Istoku, u Jerusalimu, francuski vitez iz Šampanje - Ig dé Pejn (Hugues de Payens, Veliki majstor Reda od 1128.-1136. g.) zajedno sa Geoffroy de Saint-Omer-om, i zajedno sa još sedam osoba. U svojoj zakletvi pred Jerusalimskim patrijarhom vitezovi-hramovnici su se obavezali da će braniti hodočasnike do Jerusalima od razbojnika i pljačkaša, da će obezbeđivati puteve do Svete Zemlje, služiti kao vojnici pod vlašću jerusalimskog Kralja; mnogi prinčevi i građani već su bili pod "zakletvom" da će raditi na obnovi Solomonovog Hrama kao hrišćanskog zdanja. Kasnije su templari počeli i sa financijskim poslovima: krstašima su u Palestini isplaćivali novac koji bi ovi deponovali kod u Evropu pre svog odlaska. Bili su bankari i papama i kraljevima (naravno uz zateznu kamatu). Borili su se fanatički hrabro i protiv Saracena i protiv balkanskih bogumila. Pošto ih je Kralj Baudouin II (1118.-1131. g.) smestio u svojoj palati, blizu Božijeg Hrama (Templum Domini), iz tog razloga su prozvani hramovnici – templari, 'Vitezovi Hrama'. (Kod starorimskim augura templum je prvobitno označavao posmatrački, astro-mantički nebeski prostor ocrtan pomoću štapa.) Osnovna zabluda templara je bila ta što su mislili da mogu stopiti "ideale" (benediktinskog) monaštva i riterstva u jedno. (Taj ideal prikazuje i naličje njihovog pečata: dva "siromašna" viteza jašu na jednom konju.) Papa Inocent II je 1139. g., u svojoj buli Omne datum optimum, potvrdio kanoničnost institucije borbenog redovništva. Od "Svete Stolice" Red je službeno priznat nešto ranije: 1128. g. na sabor u Troyes-u, u Francuskoj. Redom je upravljao veliki magistar i generalni kapitol (capitulum), poglavarski skup. Iako su se obavezali na siromaštvo, časnost i kanonsku poslušnost, templari su postali bogat (sa preko 3.000 utvrđenih gradova, tvrđava i raznih zgrada), pravi mamonsko-bankarski red sa mnoštvo primljenih donacija, izazvavši zavist mnogih, ponajprije francuskog kralja Filipa Lepog (koga su odbili primiti u Red), čiji dvor je bio u lošem financijskom stanju. (Posle pada Latinskog kraljevstva i i tvrđave Akko u ruke muslimana (1291. g.) templari se koncetrišu u Francusku, gde njihovo prisustvo postaje još "problematičnije" a oni kao vojnički red "nepotrebniji".) Uz pomoć svoga francuskog pape - Klementa V (Bertrand de Get), okrunjenog u Lionu 5. juna 1205. g., koji je stolovao u Poitou-u optužio je templare za zločin herese. Klement V naređuje istragu 24. avgusta 1307. g. U noći od 12. na 13. oktobar te godine, Filipovi ljudi (ne sačekavši okončanje papske istrage) hapse hramovnike po celoj Francuskoj. Pod inkvizitorskom dominikanskom torturom mnogi od uhapšenih umiru dok drugi "priznaju" svoje "sramne" zločine i zastranjivanja. Njihovi najsramniji zločini bili su zapravo krstaški pogromi nad situaciono nedužnim žiteljima koji su im se "isprečili" na putu; sudbina koju su doživeli bila je pred Bogom sasvim pravedna kazna za ono što su radili. Veliki majstor Reda (od 1294. g.) Žak de Mole (Jasques de Molay), koji nije priznao optužbu, biva živ spaljen 18. marta 1314. g. na Jevrejskom ostrvu na Seni u Parizu. Na saboru u francuskom gradu Vienne (3. april 1312.) Klement V ukida templarski red (bula Vex in excelso), a njegova imanja prenosi na Red Jovanovaca, hospitalce. U tom trenutku Red je imao oko 20.000 članova, vitezova i štitonoša, i nevitezova u raznim službama. Da je Žak de Mole prihvatio predlog Klementa V o ujedinjenje templara sa hospitalcima (još je sabor u Lionu 1274. g. raspravljao u objedinjavanju svih viteških redova.), 'Vitezovi Hrama' kao ustanova bi bili spašeni. Kako god se pogleda, templaru su postali veliki rasadnik za pojavu mnogobrojnih tajnih i tajnovitih društava tokom vekova. Dublje gledano, njih je na povesnu scenu prizvala otuđena i satanizirana Crkva.


Spaljivanje templara

Iz inkvizicionog progona izvukli su se i sklonili su se mnogi templari. Pier d'Omont, zajedno sa sedam drugih templara, izbegao je na škotsko ostrvo Mot.

Templari, obožavaoci 'Crne Gospe' su vrlo brzo stekli veliko blago, da su mogli da finansiraju gradnju mnogih katedrala, crkava i monastira. Iz zatvorenih esnavskih društava tih graditelja (tačnije kamenorezaca) nastali su zapravo operativni masoni, graditelji "Hrama ujedinjenog čovečanstva".

Prve srednjovekovne naznake o društvima koja podsećaju na 'slobodne zidare' nalazimo kod pripovesti koje govore o izgradnji monastira u Kelvinu (Škotska) 1140. g. pod arhitektom pod imenom Hag de Morivail. U njegovo bratstvo je posle bitke kod Benoburga ušao kralj Robert Brus, te postao majstor tog "kraljevskog" reda. Već krajem XV stoleća u Škotskoj nalazimo s pravilima ustrojenu Edinburšku andrejevsku Veliku Ložu. – Masoneriji, kultu novih pontifika, slična tela nalazimo i u vreme careva Konstantina i Teodosija: Zbor arhitekata i Red majstora Comacina.

U Engleskoj XVI stoleća esnafska masonerija polako otvara svoja vrata za ljude kojima neimarstvo nije bilo zanimanje a koje je zanimalo učenje zasnovano na impresivnim ritualima esnafa; "usvojena braća" koja su nosila želju da postanu slobodni zidari oko koje je već izgleda napravljen mit privlačnosti, unela su u nju svoje spekulativne zamisli koje će se potom sa prodorom jevrejstva u jovanovski red (koje je podržalo suprematorski britanski imperijalizam a zanemarilo moralni preporod čoveka, pravljenje od njega istinski isklesanog i izglačanog kamena - dijamanta) i iluminizma u nju još više i nakaradnije razvijati. Od engleskog tutorstva i obedijencije tek donekle je se oslobodio samo francuski 'Veliki Orijent' dok su ostale nacionalne lože uglavnom pokorno prihvatile da budu pod jurisdikcijom velikih anglo-američkih loža, i time su čak i "počastvovane".

Veliki datum u razvoju masonerije je 24. jun 1917. g. kada je (na Jovanov dan) u londonskoj taverni 'Gazdinstvo masona' osnovana 'Velika Loža Britanije. Nešto kasnije – 1723. g. u Londonu se usvaja takozvana Andersonova Konstitucija ('Dužnosti slobodnih zidara'), na kojoj je bogoslov Englez Džems Anderson (nadahnut "rozenkrojcerskim" idejama Valentina Andreja i univerzalističkim Jana Kamenskog) radio 6 godina. U njoj se, pored ostalog iznosi: »Slobodni zidar je miroljubivi podanik ma gde živeo i radio, i ne treba nikada da se uplita u tajne političke skupove i zavere protiv mira i narodnog blagostanja, niti da je nepokoran prema državnim vlastima.« - Irska, Dablin, je dobila svoju ložu 1731. g. Francuska 1725. g., a kada su se njene lože donekle osamostalile od engleskih, formiran je i Veliki Orijent Francuske. Inače rani masoni iz razvejanog templarskog reda svoj uticaj u Francuskoj su obnovili sredinom XV stoleća, tačnije 1445. g. (u vreme Čarlsa VII), kroz 'Škotsku stražu'.

Anderson je tražio da lože neguju veru u kojoj se svi ljudi slažu. Realno gledano, takva vera nije postojala, i zato su je masoni sami izmislili: napravili su od svog kulta kvazireligiju i podržali Nju Ejdž Pokret koji sinkretički okuplja mnoge kultove i mnoge versko-sektanske opcije.

Da su institucioni naslednici vitezova templara i danas tvrde mnogi kultovi, videvši u pojavi templerskog reda nešto "uzvišeno"; pomenimo samo neke. Pomenimo najpre nemački masonski red 'Strogo Pridržavanje Pravila' koji je 1755. g. osnovao Baron fon Hund, koji je bio u savezu sa Johanom Avgustom Štarkom, protestanskim sveštenikom koji je tvrdio da u Sent Petersburgu predstavlja drugu liniju izvedenu iz Templara. Zatim tu je Stricte Observance koje je osmislio vagabund, nemački jevrejin Lojht (ili Beker), koji je oko 1756. u Vajmar i Jenu nastupio pod "misionarskim" imenom "Džonson", kako već izveštava Mirabo u 'Historiji Pruske monarhije'. Dalje, postojao je 'Red Hrama', za koji se saznaje iz dela Manuel des Chevaliers du Temple (1811. g.) Fabre Palpreta. Potom 'Uzvišeni i Vojni Red Jerusalimskog Hrama' (The Sovereign and Military Order of the Temple of Jerusalem); Doktrinalno najozbiljniji "neotemlarski" kult je svakako 'Red Istočnih Templara' - Ordo Templi Orientis (O. T. O.) koji je oko 1902. g. osnovao mason i bogati industrijalac Karl Kellner (umro 1905. g.), tvrdeći da je "otkrio veliku tajnu" templara. Mason Alister Krouli (33 stepen postiže 1900. g. u Meksiku – 'Knjiga Laži', pogl. 33, osnivač 'Srebrne Zvezde' – A.•.A.•., 1907. g.), koji će postati vođe britanskog ogranka O. T. O.-a (u koji je primljen 1912. g.) – Mysteria Mystica Maxima, iznosi da on tobože fokusno predstavlja mudrost svih drugih redova: »Karl Kelner je bio taj koji je ponovo oživeo esoteričnu organizaciju O. T. O. i inicirao plan, sada spretno ostvaren, da se sve okultne zajednice ponovo stave pod jedno vođstvo.« (Liber LII, 2); U O. T. O.-u je spekulativna i alegorijski inklinirana masonerija uistinu došla do svoga "vrhunca", ali na takav način da nije privukla aristokratske umove kojima je Kroulijevo simboličko izražavanje "velikih tajni" suviše "umarajuće". U O. T. O.-u postoje 10 inicijaciona stupnja, gde najviši nosi nativ 'Najviši i Najsvetiji Kralj' (Rex Summus Sanctissimus). Na početku 'Manifesta O. T. O.-a' navodi se da taj red tobože akumulira mudrost i spoznaju više masonskih, hermetičkih i okultnih kultova:

»Gnostička Katolička Crkva.
Red Vitezova Svetog Duha.
Red Iluminata.
Red Hramovnika (Vitezovi Hramovnici).
Red Vitezova Svetog Jovana.
Red Malteških Vitezova.
Skrivena Crkva Svetog Grala.
Hermetičko Bratstvo Svetlosti.
Sveti Red Ružinog Krsta Herodoma.
Red Svetog Kraljevskog Svoda Enoha.
Drevni i prvobitni Obred Masonerije (33 stupnjeva).
Obred Memfisa (97 stupnjeva).
Obred Micraima (90 stupnjeva).
Drevni i Prihvaćeni Škotski Obred Masonerije (33 stupnjeva).
Svedenborski Obred Masonerije
Red Martinista.
Red Sat Baja /Bhai/, ...«

Šta reći za još mnoge masonske i promasonske (pridružene i sponzorisane) obrede i bratovštine (koja okupljaju čak i maloletnike, pripremajući ih tako za masonsku "elitu") sa svojim aristokratsko-eksplozivnim nazivima: 'Američka istraživačka loža', 'Mistično Svetilište', 'Red Zlatnog Ključa', 'Akacija', 'Kćeri Nila', 'Jovove Kćeri', 'Dugine Devojke', 'De Molejev red za dečake' (DeMolay International), 'Red juniorskog sazvežđa', 'Red graditelja', 'Drevni toltečki red', 'Kraljevski red dvorskih luda', 'Masonsko humanitarno udruženje SAD-a i Kanade', 'Red dezoma', 'Amarantov red', 'Izabrano sveštenstvo', ...

Paramasonske gremijume (masone bez kecelje) predstavljaju i razni "klubovi" koji kroz kalkulantski humanitarizam i filantropstvo promovišu zapravo bezbožnost: tu su ponajprije rotarijanci, lavovi, optimisti, penovci, ...

Vidi se da brojni masonski i promasonski redovi i bratovštine imaju i imali su različite skale posvećeničkog "usavršavanja". Londonska jovanovska 'Velika Loža' najpre je imala samo jedan "bratski" posvećenički stupanj, a onda je pored majstorskog stupnja uvela još dva: pomoćnički i učenički; potom je dodan i četvrti stupanj – "kraljevski svod" (Royal Arch). Najpoznatiji, Drevni i Prihvaćeni Škotski Obred (andrejevske lože) ima 33 primamljiva i "romantična" stupnjeva napredovanja, pri čemu se do vrha dopušta iniciranima i "preskakanje" nekih nivoa. U ložama škotskog reda najviša vlast je u rukama Vrhovnog saveta (Supreme Conseil) kojima predsedava veliki majstor (Commandeur) sa članovima najvišeg stupnja, dok u jovanovskom redu višu vlast predstavlja Veliki Orijent na čijem čelu stoji veliki majstor sa izabranim nacionalnim časnicima-majstorima.


Temeljni masonski heksagonalni graditeljski simbol: šestar i ugaonik u čijem središtu stoji slovo "G" (od "geometrija"; geometrija je jedna od stvaralačko-kraljevskih nauka i veština koja vodi podizanju "Hrama ujedinjenog čovečanstva"). U masonskom "graditeljskom" simbolizmu nigde se ne može naći krst koji bi napravili, na primer" ukršteni visak i libela.

U masoneriji, Plavoj internacionali, kao zanesenjačkoj kvazimisterijskoj religiji, doktrinalno gledano, "obožava" se inače "bog" koji se naziva 'Veliki Arhitekta Univerzuma' (hrišćani bi rekli jednostavnije "Tvorac") i koji nosi sinkretičko ime Jah-Bul-On. Dublje gledano, duh koji danas vodi razuđeno masonstvo, koje gradi 'Veliko Delo Vekova' – 'Novi Svetski Poredak', zapravo je Antihristov, bogoborački, Baalov pseudoiluminirajući duh. "Hram" koji (danas) grade takozvani slobodni zidari ponajmanje stoji u promisli istinskog Velikog Geometra Univerzuma, Boga.

U Andersonovoj 'Konstintuciji' od masona se traži da se pokoravaju zakonima moralnosti, i ako to ozbiljno shvate, dakako neće biti ni bogootpadnici ni bezbožnici. Iako se masoni hoće prikazati kao moralni "filosofi" i "filantropi", njihov istinski moral je, u ovoj, atomskoj epohi, na vrlo niskim granama. To najbolje osvedočavaju dela masona na vodećim svetskim pozicijama. Mason Vinston Čerčil (Winston Churchill) je okrutnim tepih-bombardovanjem nemačkih gradova u Drugom svetskom ratu napravio strahovit zločin protiv čovečnosti, pravi holokaust, ubivši stotine hiljada civila. Američki predsednik Harry Truman kao veliki masonski majstor iz Misurija (Missouri) bacio je 1945. g. atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, načinivši neviđeni bezumnički ratni zločin.


Harry Truman kao veliki masonski majstor

Masonerija u svojim ciljevima simbolično interpretiranim, kazuje da želi da osveti smrt graditelja i velikog majstora Solomonovog Hrama – Hirama Abifa iz Tira ('Kraljevi', I, 7:13-40, 'Letopisi', II, 2:13,14, 4:11-16). Da li je taj "Hiram" zapravo Žak de Mole? Ili se masonerija želi osvetiti za Baala? kome je Hrist, Velika Stena zadao smrtnu ranu, a oni su zapravo moderna i teatralna obnova Baalovih solarnih kultova!

Masoneriji se često od strane divljih teoretičara zavere prebacuje da radi i oduvek je radila na rušenju Države i Crkve (na račun uspostavljanja "Novog Svetskog Poretka"). Pre nego što su se iluminati i cionisti ubacili u masoneriju, ona je bila vrlo odana Državi. Osim toga i mnogi vladari i kraljevi (poput Džordža Vašingtona) su bili masoni, a oni dakako ne bi tek tako radili na rušenju vlastite države i religije koja ih je "pomazala" na tronu. Engleska Loža je se gotovo od početka stavila u političku službu širenja britanske imperijalne moći; samim tim je rasla i njena moć: i pod maskom "bratstva" širio je se beskrupulozni imperijalizam. Zato je i Vašington najpre, dok se u Americi nije oslobodio engleskog jarma, (privremeno) zabranio rad loža.

Masonerija kao kvazireligijski kult ima nastojanje da postane misterijska planetarna religija u "Novom Svetskom Poretku". To pokazuje i jedan od njihovih vodećih časopisa – vašingtonski The New Age. No neohinduistički 'Pokret za Novo Doba' koji uveliko zavodi ljude koji se bude, neminovno će postati dominantna sinkretička religija Novog satanskog poretka. Iz toga će naravno u Završnici proizići veliki sukob između poglavarstva novoverstva i poglavarstva iluminatske masonerije.

Kao i demoni, tako su i njihovi potajni pomagači, "iluminirani" masoni u stalnom uzajamnom sukobu, ponajprije oko puta i predvodništva u ostvarivanja bogoboračkih ciljeva. Ipak oni i njihove mati-lože imaju svoja planetarna rukovodeća tela koja amortizuju postojeće kolizije i trvenja; to je ponajprije Savet Tridesettrojice, u koji ulaze najviši "iluminirani" masoni iz sveta politike, privrede i religije, a zatim i Savet Trinaestorice izravno podređen "iluminatskoj" porodici Rotšild.

U svojim nekadašnjim proglasima rimski pape su se izjašnjavali protiv masonerije, u kojima su videli svojevrstan religijski podrivački kult.Klement XII je prvi 1738. g. izdao objavio bulu protiv masonerije. Rimski pontif Lav XII (1825. g.) potvrdio je i proglasio je "večnu" anatemu protiv podmukle masonerije. No "Novi poredak" donosi i novi crkvenjački i kurijski tretman masonerije: raslabljena Crkva, Crna internacionala, sve više pruža ruku masoneriji, Plavoj internacionali, jer sve više nalaze zajedničkog boga: osionog čoveka, gospodara Novog satanskog poretka koji je opustošio Zemlju koju mu je Bog poverio u ruke, vratio je gotovo u stanje prvobitne "pustoši i praznine". – Ne samo danas, već i od ranije, mnogi rimokatolički sveštenici, redovnici i vernici bili su opčinjavajuće zainteresovani za "tajna znanja" koja su provejavala iz Kabale, alhemije, astrologije, hermetike, okultizma, magije, gnosticizma, svedenborgstva ... Tako je šezdesetih godina XVIII stoleća u Francuskoj rimski vernik Martinez de Paskvali (1727.-1797. g.) počeo podizati lože svog spiritističkog 'Reda Vitezova Masona, Izabranih Sveštenika Univezuma' (Order des Chevalier-Maçons, Elus Cohens de L'Universe) koji je imao 9 stupnja napredovanja.


Rozenkrojcerstvo

U vreme bujanja alhemije i okultizma, na početku XVII pojavljuju se prvi rozenkrojcerski proglasi u Nemačkoj. Veliko interesovanje i ushićenje izazvala su tri spisa koja su stvorila mit o "Kristijanu Rozenkrojceru" i njegovom "tajnom bratstvu" koje će uveliko uticati na razvoj masonerije: Fama Fraternitatis (1614. g.), Congessio Fraternitatis R. C. (1615. g.) – štampani u Kaselu, te Chymische Hochzeit ('Hemijsko Venčanje') objavljen u Strazburgu (1616. g.). "Kristijan" je, navodno, rođen u Nemačkoj 1378. g., a odgajen u jednom monastiru. Na svojim proputovanjima na Istoku i u Africi stekao je veliko tajno znanje. Vrativši se u Nemačku, "Kristijanu" su se pridružila nekadašnja tri monastirska brata, i oni su osnovali 'Bratstvo Ružinog Krsta', te zapisali okultne tajne koje su čuli i naučili od "Kristijana". Za ulazak među "rozenkrojcere" tražio je se zavet čednosti. I dalje, "Kristijan" je, navodno, umro u dubokoj starosti 1484. g., te sahranjen u monastirskoj grobnici. – Drugi rozenkrojceri su početke svoga bratstva povezali sa likom Apolonija iz Tijane; no dakako znameniti nazaren Apolonije deterministički nema nikakve feze sa rozenkrojcerskim ustanovama i spekulacijama. – Nemac Sigmund Rinter (kao Sincerus Renatus) u svojoj knjizi iz 1710. g. – 'Bratstvo Zlatnog i Ružičastog Krsta' iznosi da su rozenkrojcerski posvećenici svoja znanja uveliko dobili u Indiji, čime stvara famu o tom podneblju, koja će kasnije Blavatskine sledbenike duboko opčinjavati. Pod uticajem Rinterovih konstrukcija oko 1750. g. u Nemačkoj se pojavljuje 'Red Zlatnog i Ružičastog Krsta'. Iz njega 1767. g. izniče masonsko 'Uzvišeno, Najstarije, Istinsko i Časno Društvo Zlatnog i Ružičastog Krsta, koje svagda boravi u Promisli Gospodnjoj'. Ovaj Red je dao inicijacionu strukturu od devet stupnjeva koju će kasnije uglavnom usvojiti i neke druge okultističke grupe: Zelator, Theoreticus, Practicus, Philosophus, Adeptus Minor, Adeptus Major, Adeptus Exemptus, Magister Templi i Magus.



Prvo izdanje 'Venčanja'


Tri ranije pomenuta "rozenkrojcerska" dela nesumnjivo je napisao Jovan Valentin Andreja (Johan Valentin Andrea, 1577.-1638. g.), luteranski bogoslov iz Virtemberga, dvorski propovednik u Štutgartu, koji je u suvoparni protestanizam pokušao da uvede mističnu dimenziju i koji je se interesovao za utopijske Kampaneline projekcije. Andreja je sastavio i spis 'Opšta i genijalna reformacija celog prostranog sveta' u kome izražava svoju želju da iz širokih ljudskih slojeva nastane jedno udruženje koje bi negovalo istinsku filosofiju i tiho radilo za dobrobit čovečanstva i popravku crkve. No opštu reformaciju nije moguće postići na nekakvom mitu i sa ignoracijom i previđanjem Puta koji je dao i pokazao Isus Hrist. U Andrejinim spisima mnogi su našli poziv i inspiraciju za nastanak mnogih tajnovitih rozenkrojcerskih i masonskih udruženja, koja su privukla u svoje redove ili bar zainteresovala i neke tadašnje umove (Lajbnic, Volter i Dekart na primer). Jedno od njih je osnovano oktobra 1617. g. u nemačkom Magdeburgu, gde je dogovoreno da 'Bratstvo Ružinog Krsta' u naredno stoleće očuva svoju strogu tajnost. Onde, kao u Francuskoj, gde su "rozenkrojceri" tretirani i napadani kao heretička skupina, tu su i više morali da drže do svoje tajnovitosti. Poznate su reči Fridriha Vilhema II (pruskog kralja od 1786. do 1797. člana 'Zlatnog i Ružičastog Krsta') upućene Volteru koje ukazuju na potrebu prevrednjavanja institucionalizovanog i fanatizovanog redovništva jednim "mističnim" rozenkrojcerskim kultom: »... Zavedeni puk najčvršće uz veru onde pristaje, gde ima monastira i redovnika. Mi moramo, dakle, početi uništavanjem ili bar umanjivanjem broja monastira, tih ognjišta fanatizma. /…/ Najpre moramo odstraniti one, koji razgorevaju oganj fanatizma u narodu. Kad popusti revnost, pašće cena biskupima, pa će vladari moći s njima učiniti, što im bude volja.« Fridrihova dva glavna savetnika, Baron de Bišofsverder i J. C. Velner, takođe su bili rozenkrojceri.

Johan Valentin Andrea, 1577.-1638. g.

Rozenkrojceri su nastupali pod simbolom Andrejinog krsta postavljenog preko ruže okružene trnjem, sa natpisom Crux Christi Corona Christianorum. I danas tutnje i paradiraju sa svojom "mudrošću" mnoga zanesenjačka "rozenkrojcerska" društva. Najsubverzivnije društvo je 'Red Crvene Ruže'. Najpoznatiji je 'Kabalistički Red Ružinog Krsta' osnovan 1888. g., koji je tu da nam objavi astrološko-alhemijske "tajne" iz starine. – Znameniti lekar i hipnotizer, tvorac magnetne terapije - Franc Anton Mesmer (1734.-1815. g.), pre nego što je osnovao 'Red Opšteg Sklada', bio je član 'Zlatnog i Ružičastog Krsta'. Lionski mason Žan Batist Vilermoz osnovao je 'Red Vitezova Crnog Orla i Ružičastog Krsta', čiji je proučavateljski domen imao alhemijsku problematiku. Kasnije, 1767. g. je primljen u red 'Izabranih Sveštenika Univerzuma' i Hundovom 'Strogom Pridržavanju Pravila', utemeljivši lionsku ložu tog nemačkog masonskog reda.

Simbol rozenkrojcerstva: ružin krst i pčele

Iako se rozenkrojcerstvo može uzeti kao sporedni, paramasonski red (poput 'Kraljevskog Reda' – 'Herodoma'), njegove okultne ideje su uveliko obojile spekulativno masonstvo. U XVII stoleću rozenkrojcer i arheolog, udivljenik Džona Dija i osnivač 'Kraljevskog Društva' - Elijas Ešmol (1617.-1692. g.), osmislio je da ujedini rozenkrojcerstvo i masoneriju, odnosno da u ovu drugu unese više judeo-kabalističkog duha; u tom cilju on je oktobra 1646. godine, kako već pokazuje njegov Dnevnik, stupio u masonsku ložu u Voringtonu. Nazivi masonskih inicijacionih stupnjeva 4-18 odišu rozenkrojcerskim nadahnućem. Tako se osamnaesti stupanj naziva 'Vitez Pelikana i Orla, vrhovni Princ Ružičastog Krsta od Herodoma' (grč.: hierós = 'svešteno'; ho dómos = 'zdanje')


Iluminizam

Prve skupine takozvanih iluminata (alumbradosa) protivne institucionalizovanoj i satanizovanoj Crkvi, inspirisane iz katarskih, judejskih i muslimanskih misli, zapažaju se u Španiji krajem XV stoleća. Pedro Ruiz de Alcaraz, porodični čovek sa desetoro dece, palatu markiza de Villen-a iz Escalon-e pretvorio je u obitavalište skupine alumbradosa. Alumbradosi, poput Juan-a de Valdčs-a, autora 'Razgovora o jeziku', veru (bez neophodnih pobožnih dela) vide kao jedini put spasenja. (Nešto slično će i Martin Luter potom učiti u svojoj kvazireformaciji.) Kada su u nadbiskupiji Toledo zborovi alumbrados-a, ("prosvetljenih"), dejados-a ("Bogu predanih") i perfectos-a ("savršenih") naročito buknuli, izazvali su pažnju Inkvizicije. I grad Lerena postaje iluminatsko žarište. Inkvizicija tako i Alcaraza izlaže pred auto da fe ("čin vere", izricanje i izvršenje inkvizicione presude) i osuđuje na doživotni zatvor i javno bičevanje u svim selima u kojima je iznosio svoju doktrinu. – Vremenski i kauzalno dublje gledano iluministički misticizam buja ponajprije među franjevce reformisane od strane lažnog vizionara Cisneros-a (koji najavljuje masovno obraćanje Saracena, te prenošenje papskog trona u Jerusalim), koji uče da se Bog nalazi u skrovitosti i sabranosti duše izvan vanjskog obreda (franjevac Francisco de Osuana to viđenje razvija u svome delu Tercer abecedario espiritual.). Izabela od Krsta, koju će Inkvizicija takođe osuditi, 1512. g. svoju iluminatsku doktrinu počinje propagirati 1512. g. u Guadalajari.


Volter (1694. – 1778. g.) – veliki ideolog francuske "prosvećenosti"

Onaj pravi, zaverenički pseudoiluminizam u Novoj eri, iznedren iz satanizirane Crkve, susrećemo ponajprije kod Johana Adama Vajshaupta (1748.-1811/1830. g.), koji je predavao crkveno pravo na jezuitskom univerzitetu u Ingolštatu (Bavarska), i koji je opsesivno obožavao masona Voltera, te se inspirisao delima u Bavarskoj "anatemisanih" Paula Hajnrika Ditriha i Klod-Adrijena Helvecijusa. Intelektualno nabijen Vajshaupt ("mudra glava"), koji je sa 25 godina postao profesor prava a sa 27 i dekan Pravnog fakulteta, novi "Spartak", pobunjenik protiv ropstva koje je nametala Kruna i Oltar, osnovao je l. maja (na dan svoga rođendana i kada je abdicirao car Diokletijan i kada su se okončali najžešći progoni hrišćana) sa 4 studenata, 1776. g., tajni 'Savez moralnih ljudi' (za unapređivanje vrline zajedničkim naporom čestitih ljudi) koji će potom dobiti naziv 'Red (bavarskih) iluminata', i koji će, naravno svoje prve sledbenike dobiti na jezuitskom Univerzitetu; najaču potporu u tome mu je dao njegov osamnaestogodišnji učenik Anton fon Masenhauzen. Za Red su se zainteresovali a i počeli se učlanjivati u njega i pripadnici više socijalne klase ljude (plemić Franc Ksavir fon Cvak, knez Meternih, Mirabo, Mesmer, poeta Johan Volfgang Gete, Johan Gotfrid fon Herder, Johan Joahim Kristof Bode ...), pa je tako za dve godine delovanja stekao 27 člana raspoređenih u šest zapovedništva, loža. Desnu ruku Vajshauptu činiće njegov portparol, spiritista, sicilijanski pustolov Đuzepe Balsamo rođen u Palermu 1743. g., zvani grof Kaliostro; na dvorskm seansama nekromantije prikazivali su mu se duhovi istaknutih masona i ideologa Francuske buržoaske revolucije. On je, inače, osnovao i svoj 'Egipatski masonski red', kojim je, kao "Veliki Kopt", zajedno sa svojom ženom ("Kraljicom od Sabe") rukovodio. U mladosti je bio pod uticajem pustolova Đakoma Kazanovu (1725.-1798. g.), koji je svojim kabalističko-astrološkim "znanjima" novčano strigao lakoverne.

Kaliostro

Vrlo brzo posle osnivanja svoga reda, februara 1777. g., Vajshaupt u Minhenu pristupa masonskoj loži 'Razboritost' (Zur Behutsamkeit), no nije ga naročito dojmila svojom obredno-idejnom "naprednošću". To tek nalazi u 1779. kada minhenski iluminati stvaraju masonsku ložu 'Teodor od Dobrog Saveta', "prosvetljeno masonstvo".

Adam Vajshaut

Svoju tajnu organizacijuVajshaupt je napravio na principu ćelija koju su činile tri člana: starešina i dva operativca. Red je, po rešenju iz 1782. g. poznavaoca masonerije barona Adolfa Franca Ludviga fon Knigea (koji nije uspeo da uđe u 'Zlatni Ružin Krst', a u "iluminatima" je bio do 1784. g.) imao 9 stupnja napredovanja, podeljena u tri ranga; na dnu je bio Pripravnik a na vrhu Kralj, Reks. U svojim višim "iluminatskim" stupnjevima, u koje su ugledne figure mogle odmah biti inicirane, radi boljeg pridobijanja) Red je činio "neozaratustrijanski" Kult Vatre. Redom je upravljao 'Areopag', sud. Oko 1781. godine Vajshaut je pokušao da svome redu dâ masonsku obredno-inicijacionu auru. Sa frankfurtskim bankarima (koji su zapazili njegov intelektualno-manipulacioni potencijal za ostvarivanje gospodarstva nad svetskim bogastvima) Vajshaupt je potom sklopio svojevrstan savez, koji je nudio da finansiraju revolucije koje će dovesti do "Novog svetskog poretka", ljudskog mravinjaka u kome će uprtavljati mudračka financijska oligarhija. "Iluminati" su u Bavarskoj relativno brzo žigosani od strane vlasti (Vlada Bavarske je Red ukinula 22. juna 1784. g., koji je tada imao oko 2.500 članova) i počeo je njihov progon; to ih je primoralo da se (ukoliko žele nekako opstati) infiltriraju u brojne i ugledne masonske lože, preko kojih će zapravo najbolje moći realizovati svoje prevratničko-nihilističke zamisli. Na velikom reformatorsko-unijatskom masonskom kongresu iz leta 1782. g. u Vilhelmsbadu, dezorjentisani slobodni zidari su usvojili organizacione planove nastale ispod pera "iluminata". Parailuminatski red 'Nemački savez' (koji je imao 6 stupnjeva), delo Lajpciga Karl Fridriha Barta (koji je poklušao da privuče Knigeovu pažnju), takođe prestaje da postoji 1790. g., kad i 'Iluminati Saske'.

Istinski cilj ovog Reda bio je da oslobodi čovečanstvo okova i ostvari vladavinu svetom od strane "skrivenih škola mudrosti", a za to je naravno potrebno da se uklone sve veroispovesti, zbace sve vlade i ukine privatna svojina, - tako je smatrao Vajshaupt. Za instalaciju, "novog", pseudoiluminatskog poretka neće biti potrebno ni ukidanje privatne svojine, ni uklanjanje svih religija, ni zbacivanje svih vlada, već samo onih koje ne prihvataju mondijalistička suprematorska rešenja i punktove.

U poznijem životnom dobu, u Goti, "filosof" Vajshaupt se formalno "miri" sa Rimskom Crkvom, koja ga ne ekskomunicira niti njegova literalna dela izlaže cenzuri. Vajshaupta kao ideologa je ponajpre, začudo, razotkrio jedan škotski mason – John Robinson, profesor filosofije na Edinburg University u svojoj knjizi 'Dokazi o zaveri protiv vlada i religija', godinu dana posle izbijanja Francuske revolucije (1789. g.) koju je inspirisao Vajshaupt a predvodnički ostvario iluminat Robespierre.

Iluminatska ispostava 'Liga pravde' (pravednost je jedna od odredbi Božije Svetlosti) – iz koje će u Londonu nastati komunistički internacionalizam, za svoje članove imala je uglavnom Judejce; čak i jednog rabina – Mozes Hesa, koji je i Marksa upoznao sa "naprednim" komunistitičkim idejnim platformama. Po iluminatskoj preporuci, iluminat Marks zajedno sa Engelsom piše komunističko "Sveto Pisanije" – 'Manifest'. Iluminatski bankari su naravno platili za pojavu datog ideološkog spisateljskog pamfleta. 'Liga pravde' je bila ogranak 'Lige pariskih odmetnika' koju su u Parizu osnovale nemačke "iluminatske" izbeglice.


Sinovi Zaveta (širom sveta)

Kad su se moćno infiltrirali u masoneriju, pogotovo englesku, Jevreji (i Hazari) su napravili i tipično svoju promasonsko-cionističku planetarnu centralu i mrežu koja je trebala da bdije nad judejskim i rotšildskim interesima, i koja je poznat pod blasfemičnim nazivom 'Sinovi Zaveta' (ęŮčŃ ŮŕŃ, Benai Berith). Ovaj političko-humanistički, "filantropski" judejski gremijum – Independent Order B'nai B'rith (koji podupire jevrejsko "pravo" na državu Izrael) je osnovan od strane doseljenika iz Nemačke - Heinrich Jones-a (i 11 drugih osoba) u Nju Jork Gradu 13. oktobra 1843. U svoje redove B'nai B'rith International, naravno prima i prihvata ponajprije bogatije i moćnije Jevreje, tako da danas širom sveta ima oko 100.000 članova i podržavatelja. Kroz svoja tela Center for Human Rights i Public Policy promoviše i opozicionarstvo takozvanom antisemitizmu. Sponzor je na B'nai B'rith Youth Organization (BBYO).

Ko je istinski sin Zaveta i Saveza sa Bogom? Onaj čije je srce uz Boga i koji iz ljubavi prema Istini ispunjava zapovesti Istinitog Duha.

'Sinovi Zaveta' za programski cilj imaju suzbijanje rasne mržnje i verske netrpeljivosti, a istovremeno u svoje redove ne primaju pripadnike drugih vera.

Svake godine 'Sinovi Zaveta' dodeljuju nagradu nazvanu 'Baklja Slobode', dakle stvar sa iluminatskim simbolizmom.

Pored 'Nezavisnog Reda Sinova Saveza' Judejci su napravili još čitav niz svojih masonskih redova: Independent Order B'rith of Abraham ('Nezavisni Red Avrahamovih Sinova'), Independent Odred Free Sons of Israel ('Nezavisni Red Slobodnih Sinova Izraela'), Independent Order B'nai Mosche ('Nezavisni Red Mojsijevih Sinova'), Sons of Benjamin ('Sinovi Benjaminovi'), Grand Order of Israel ('Veliki Red Izraela'), Order Achei B'rith, Order of Ancient Maccabaeaus ('Red Drevnih Makabejaca'), American Star Order ('Red Američke Zvezde'), Ahaoat Israel, Loyal Order of Moses ('Odani Mojsijev Red'), Order Archei Ameth Kheser Shel Barzel, ...


Malteški vitezovi

Iz krstaških ratova (u kojima je papstvo htelo oterati muslimane iz Jerusalima, kako bi tu jednom kasnije prebacilo svoj tron) iznedren je viteški red 'Hospitalaca Svetog Jovana od Jerusalima' (koji su nekada prihvatali i zbrinjavali bolesne i ranjene krstaše, te kao prethodnica ili zaleđnica štitili hodočasnike), danas poznat kao 'Malteški vitezovi'. Oko 1077. g. trgovci iz Amalfija su u Jerusalimu osnovali konačište (hospitium, hospitial) za hodočasnike, u kome je potom (1080. g. od strane fra Gerarda) osnovan 'Red Svetog Jovana', na čijem čelu je bio (veliki) magistar, koji je stolovao u Konventu, glavnoj kući Reda, koja se pre pada Jerusalima pod Saracenima 1187. g. nalazila u Svetome Gradu a potom do 1291. g.. na obalnu tvrđavu Akko (Akra), poslednje uporište krstaša u Palestini, Pored vitezova, Red je obuhvatao i služitelje i sveštenike; i laici (koji su za svoje izdržavanje plaćali ili Redu poklanjali posede i vrednosti) mogli su biti primljeni u Red. Svi pripadnici Jovanovaca na odeždi su nosili beli krst na kojemu su krakovi razdvojeni (u osam šiljka); ovaj oblik krsta je nazvan malteški krst. Papinom bulom iz 1113. (posle Prvog krstaškog rata) ovo viteško-avgustinsko (kasnije benediktinsko) bratstvo je dobilo njegovu zaštitu.

Za svoj rad hospitalci su od kraljeva i plemstva izdašno obdarivani posedima i raznim povlasticama, kako na bliskom Istoku tako i u "hrišćanskoj" Evropi. Posede su organizovali u preceptorije ili komanderije, kojima je upravljao preceptor iz sedišta preceptorata. Posle napuštanja Svete Zemlje sklonili su se na ostrvo Kipar, gde su u Lamasol uredili svoj Konvent i hospital. Potom su počeli (1306. g.) počeli zauzimati ("tursko") ostrvo Rodos koje im je se učinilo sigurnijim, i nastanili se na njemu 1310. g. i razvivši, uz pomoć evropskih vladara, razvivši moćnu trgovačku flotu u Mediteranu. Zbog toga su poznati i kao 'Vitezovi Rodosa'. Kad su Rodos 1526. opet zauzeli Turci (koji su u osvajanju izubili preko 100.000 vojnika), svoj konvent su prebacili na Maltu, koje im je ustupio habsburški imperator Karlo V. Njihov vladalački suverinitet nad Maltom kao državom Napoleon je prekinuo "raspustivši" Red 1798. g. pošto nisu hteli da prihvate suradnju sa njim. Papa Leo XII omogućio je 1834. g. malteškim "nomadima", koji su sa sobom poneli i svoje relikvije (poput tobožnje ruke Jovana Krstitelja) da u Rimu dobiju sedište svoga Reda, a formalno ih je Leo XIII obnovio 1879. g. pod fra Českijem kao poglavarem. Danas je ono opet na Malti, u Velletti. Velikom majstoru Reda "Sveta Stolica" je još 1620. g. dodelila titulu "princa". Inače, kada su se posle Napoleonovog proterivanja raspršili po Evropi, vitezove je širokoh ruku dočekao ruski car Pavle I (koji je želeo da svoj geopolitički uticaj ostvari i u Sredozemlju), proglasivši se "velikim majstorom" njihovog reda, no Rim mu je, budući da nije bio rimokatolik, osporio tu titulu.

Mešetarski 'Suvereni Malteški red' (Ordre souverain de Malte) u ovo vreme čine "vitezovi" bez konja koji u osvedočili svoju spregu sa Crnim Plemstvom i masonerijom (Loža Propaganda Masónica Due). Čak i Vatikan nastoje da kontrolišu, iako su službeno gledano podređeni rimskom pontifu. "Eminentni" Veliki Majstor Reda ima važnost kardinala i rang princa. 'Malteškim vitezovima' pripadali su i pripadaju mnogi top-iluminati sveta i Amerike (Dejvid Rokfeler, Rupert Mardok, Džordž Tenet, Alexander Haig, William F. Buckley, Frank Shakespeare, Džeb Buš, Majkl Blumberg, Frenk Karluči, Majkl Čertof, španski kralj Huan Karlos, ...), gde su tridesetih godina prošlog veka planirali izvesti i državni udar. 'Malteški Vitezovi' čine državu unutar države, sa kojom diplomatske odnose održavaju nekoliko desetina svetskih država. Imaju podružnice širom sveta a u javnosti se hoće istaći kroz akcije humanitarnog karaktera, iako su povezani sa sigurnosnim službama USA.

'Vitezovi svetog Jovana', treba znati, danas predstavljaju protestansku verziju 'Malteškog reda'.


Jezuiti

Udarni čekić protivreformacije koju su pokrenule raskalašane renesansne pape, bili su svakako redovnici jezuiti, 'Družina Isusova' (Societas Iesu), koju je, inspirisan nekim alumbradoskim postavkama, osnovao 1534. g. španski Baskijac i plemić Ignacije Lojola (Ignacio de Loyola, 1491.–1556. g.). Papa Pavle III (Aleksandar Farneze, 1468.-1549. g.) je 1540. g. potvrdio jezuitski red, a 1542. g. osnovao Rimsku Inkviziciju za borbu protiv protestanizma. (Dominikanci i franjevci su još pre toga, za "potrebe vremena", bili podignuti za borbu protiv neomanihejskih sledbi.) Iako je Red imao svoga poglavara, vrhovnog generala ("crnog papu", nazvanog tako zbog njegove odežde), jezuiti su bili ponajpre bespogovorno potčinjeni rimskom papi, čiju svetsku supremaciju su želeli da uspostave (tu potčinjenost kasnije nalazimo u odnosu SS trupa i germanskog mesije - Hitlera; u jednom svome pismu iz 1553. g. Lojola ukazuje »... U pravoj i potpunoj poslušnosti kao i u odricanju od svoje volje i stava, predraga braćo, najtoplije želim da se svi ističu koji u ovoj Družini služe Bogu.« Od Lojolinih redovnika je tražen disciplinovani i meditativni život. Što je vreme više odmicalo, to su jezuiti više artikulisali, ne Lojoline meditativne vežbe, već istočnjačke meditacije, do kojih su došli na svojim misionarenjima. Jedan od najpoznatijih ranih jezuita koji je se živo interesovao za hermetizam i sintezu okultnih znanja, bio je Nemac Atanasius Kirher (1602.-1680. g.), autor dela o egipatskim hijeroglifima – Oedipus Aegyptiacus (1652. g.).

Na generacije intelektualaca jezuiti su izvršili veliki uticaj preko školstva. Naglašavali su značaj spoljašnih obreda za postizanje spasenja. Infiltrirali su se i među protestante i neoprotestante, kako bi ih iznutra razbijali i kompromitovali. Jezuiti su bili protivnici i jansenista (čiji pristalica je bio i francuski mislilac Blaise Pascal, 1623. - 1662. g.), pokreta unutar rimokatolicizma koji je osnovao belgijski biskup Kornelije Jansen (1585.-1638. g.). Kako je i u samim rimokatoličkim zemljama 'Družina Isusova' izazvala veliko neraspoloženje, to Red papa Klement XIV 1773. g. raspušta, ali ga Pije VII obnavlja 1801. g.

Lojola kao prvi jezuitski "crni papa" (Francisco Zurbaran)

Dominikanski redovnik Kampanela koji je dospeo na dugogodišnjo robijanje u Napulju posle neuspele pobune protiv španske vlasti, za jezuite je tvrdio da »falsifikuju čisto učenje Evanđelja, da bi ga učinili oruđem despotije kneževa.«


Opus Dei

Kao "Božije delo" elitistički rimokatolički red 'Prelatura Svetoga Krsta i Opus Dei' osnovao je učeni sveštenik Josemaría Escrivá 2. oktobra 1928. g. u Madridu, tri godine pošto je primio svešteni čin. Doktrinalno-ideološka obeležja svoga Reda Eskriva je obrazložio u svojoj knjizi Kamino (‘Put’) iz 1939. g. Za papskog prelata imenovan je 1947. g. (godinu dana pošto je u Rim prebacio sedište svoje organizacije), a 1992. (17 godina posle njegove smrti) Jovan Pavle II je proglasio njegovu beatifikaciju; deset godina kasnije proglasio ga je i "svecem". "Sveta Stolica" je 2. februara 1947. g. izdala konstituciju Provida Mater Ecclesia, kojom je odobrila nastanak sekularne ustanove sveštenika i laika, u cilju postizanja hrišćanske perfekcije, ispovedanja evanđeoske mudrosti i u sekularnom življenju. Iste godine, 24. februara, Kongregacija za veru izdala je 'Pohvalni dekret' (Decretum laudis) kojim je uspostavljen red 'Opus Dei'. Senoviti 'Opus Dei' ("Božije Delo") sve se više eksponira i pokazuje kao snaga prodornija i moćnija i od dosta starijeg jezuitizma, čemu doprinose i njena drastična odgojna načela, misionarski fanatizam i prikupljeni kapital i dobijene nekretnine od raznih darodavaca. Red je smišljen sa svrhom odupiranja širećem ateizmu, za hristijanizaciju institucije naroda, nauke, politike, umetnosti, društvenih odnosa i uopšte civilizacije, no njegova delatnost je danas mnogo šira.




Pečat sedišta Opus Dei reda inspirisan sunčevom ekliptikom

Ovaj sekularno-sakralni Red prvobitno je imao tri kategorije članova: numerariji, oblates i supernumerariji; ustav Reda iz 1950. g. omogućio je uvođenje i četvrte kategorije, kategorije kooperativnih saradnika, prijatelja Reda, koji ne moraju biti čak ni rimokatolici. U najužem krugu Reda, među numerarije razvrstane po sekcijama, dospevaju sveštenici i laici koji žive kao neženje, koji su vrhunski intelektualci s univerzitetskim diplomama i koji slede doktrinu i metode Tome Akvinskog. Oblatesi ne žive u zajedničkim domovima kao numerariji. već ostaju u svojim porodicama i samo povremeno pohađaju sastanke i predavanja u nadležnim sedištima. Ukoliko ostanu neoženjeni mogu primiti sveštenički čin, ne prekidajući pritom svoj profesionalni rad (tako postaju 'radnici sveštenici'). Supernumerariji su pridruženi ili dopunski članovi koji su samo delimično uključeni u aktivnosti Reda. Najveći deo članova Reda su kooperativni saradnici uključeni u socijalno-humanitarne aktivnosti koje se proširuju i na političku sferu.

Opus Dei poseduje velike uloge u biznisu širom Zapadnih država. Velikim delom nadzire rad vatikanskog radija. Štab Reda se nalazi u Rimu, u Viale Bruno Buozzi, 73. Opat Eskriva de Balager (koji je umro 1975. g.) je inače sahranjen u luksuznoj rimskoj građevini Villa Tevere.


Kolumbovi vitezovi

U eri vladavine (novih) vitezova (™ŔŔ­É˝ ż»ął±ÁÇŻ±) pomenimo ovde i 'Kolumbove Vitezove' koji se ne ustručavaju se da pokažu svoju povezanost sa masonerijom kad su u pitanju humanitarne aktivnosti. Osnovani su u Sjedinjenim Američkim Državama 1882. g. u čast moreplovcu i Judejcu Kristiforu Kolumbu. Predstavljaju se kao dobročinsko (humanitarno) i patriotsko bratstvo, a u svoje redove primaju samo muškarce starije od 18 godina koji su se dokazali kao odani rimokatolici. Imaju na hiljade odbora širom sveta, od čega deo njih deluje i pri univerzitetskim ustanovama. Službeni podmladak im nosu naziv 'Kolumbove štitonoše', i takođe imaju na hiljade podružnica širom sveta. Sastanci Reda i njihov ceremonijalni deo nije javnom auditorijumu dostupan na uvid. Red deluje, kao i mnoga masonska tela, i kao životno osiguravajuće društvo.





Red Istočne Zvezde

'Red Istočne Zvezde' (Order of the Eastern Star), kao humanitarni ogranak slobodnog zidarstva, koje teatralno promoviše principe jednakosti, u svoje krilo, iako prvobitno zasmišljen kao tipično ženski, postao je muški elitni masonski red u koji su mogle da uđu i rođakinje masona članova. (Otvoren je i za članice 'Duginih Djevojaka' i 'Jovovih Kćeri'.) Osnovao ga je mason, pravnik iz učitelj iz Bostona u Massachusetts-u - Robert Morris. Morris je svoje rutuale za Red sastavio 1849.-1850. g., a objavio ih je 1867. g. Robert Macoy. Iste godine je Red u Mičigenu dobio svoju prvu podružnicu (Veliki Kapitl); svaka podružnica ima 18 časnika. Državni kapitli su upravljali lokalnim podružnicama, a nad svima njima je stajao pak vašingtonski Generalni Velikom Kapitl u Međunarodnom Hramu Reda Istočne Zvezde. Simbol Reda je masonski pentagram okrenut naopako.





Lobanja i Kosti Društvo

Obredno promasonsko i tajnovito "Lobanja i Kosti Društvo" (The Skull and Bones Society), poznato i kao 'Bratstvo Smrti', osnovao je 1833. g. američki general William Huntington sa Alphonso Taftom, budućim (1876. g.) ministrom rata, čiji je sin - William Howard Taft dogurao do položaja predsednika Sjedinjenih Američkih Država (pri tom obavljajući i posao vrhovnog sudije).


Danas ovo brojno neznatno, studentsko "elitističko" i iluminatsko Društvo ima sedište u New Haven-u u saveznoj državi Connecticut, dok mu je primarno regrutaciono uporište američki univerzitet broj 1 - Yale University. Na tom Univerzitetu deluju još nekoliko elitističkih iluminatskih društva: "grčko" 'Svitak i Ključ' (1841. g.), "egipatsko" 'Vučija Glava' (1883. g.), 'Knjiga i Zmija', (1863. g.) ... Svake godine u svome satanističkom hramu izgrađenom bez prozora i popularno zvanom "Grobnica", Društvo inicira, primi u svoje redove 15 novih članova, bogatih i "uspešnih" studenata, pri kraju njihovog studiranja. Inicirani se u 'Grobnici' sastaju četvrtkom i nedeljom navečer. Pri inicijaciji novajlija ispija krv iz lobanje izgrađene kao pehar. (Još je drevni divlji narod Skita lobanje ubijenih neprijatelja koristio kao pehare!) Inicirani dobija pseudonim izveden iz rimske mitologije. Samom inicijacijom studentima se garantuje poslovno-politički uspeh u budućnosti, odnosno pruža podrška za uspinjanje Luciferovom lestvicom moći (ulazak među Bilderberge, CFR i u Trilateralnu Komisiju, te dolazak na poziciju predsednika USA); 'Lobanja' je uveliko rasadnik za brojne američke obaveštajne grupacije. – Američki predsednici-"krstaši" Džordž Buš Stariji (George Bush) – moderni promoter "Novog Svetskog Poretka", i njegov sin Džordž Buš Mlađi (šef CIA-e od 1976.-1977. g.), bili su članovi "Lobanje". I Nelson Rockefeller je kadar sa Yale-a. Kip znamenitog i "drevnog" lobanjaša sa Yale-a - Nathan Hale-a, danas se nalazi i ispred sedišta CIA-e u Langley (država Virginia).



Svoje godišnje sastanke "lobanjaši" održavaju u svome zamku Deer Island-u na (reci) St. Lawrence River.


Lobanja i kosti iz masonske ikonografije

Inače, simbol lobanje i kostiju koristi i masonerija, u svojoj ikonografiji i inicijaciji kandidata. Inicirani se, tako, dovodi pred stol sa mrtvačkom lobanjom i kostima da bi mu se ukazalo na prolaznost života pred Vremenom koje "sve jede". Geometrijski dekomponiziran simbol lobanje i kostiju daje starohebrejsko slovo Tet ("zmija"), ravnokraki krst unutar kruga. Na grbu Vatikana Grada (koji je sličan papskom grbu), umesto ukrštenih kostiju, imamo ukrštene ključeve.

(Pored Jejla, i neki drugi američki univerziteti - Princeton, Cornell, Penn, Brown, Harvard, ... imaju slične iluminatske sekte i redove.)



Molohov Bohemski Klub

Grupa američkih bogataša i "zabavljača" formirala je tajnoviti, elitni satanistički Bohemian Club - BC (još je 1917. g. 'Nacionalna Geografija' uradila priču o mestu Montrael Kalifornija zvanom 'Bohemska Sova'), čiji članovi se jednom godišnje (u vreme 'Molohovog Povratka'), u julu, "logoraški" sastaju u svome šumskom kampu u Bohemian Grove, 120 km od San Franciska u Kaliforniji, blizu seoceta Monte Rio, gde iluminatske top-figure razmatraju i pitanja oko kandidatura za američke predsednike, zabavljaju se goneći i loveći u šumarcima traumatizovane ljude čiji strah ih dijabolički uzbuđuje, te izvode noćni crnomagijsko-žrtveni, molohovski ritual formalno zvan 'Kremacija brige' na oltaru pred 3,5 puta 3,5 metara visok kip sove (lat.: ulula); noćna ptica boginjâ Atene i Lilit (žene noći) – sova, je, inače, u životinjskom svetu neprijatelj goluba, simbola bezazlenosti, simbol pustoši (cp.: 'Isaija', 13:21, 34:11). Od američkih predsednika članovi ovog "Kluba" bili su Ričard Nikson, Ronald Regan, Džordž Buš, Bil Klinton, ...

Donekle sličan BC-u je 'Budimpeštanski Klub', koji je formirao Ervin Laszio, i koji se bavi pre svega pitanjima okultizma koji treba da postane dominantna religijska svest.

Novi parlamentarizam OUN, skupštinske prethodnice Svetske vlade

(Izvadak iz knjige Razotkrivanje paketa subverzivnog "Novog Svetskog Poretka" Stare Zmije – Svetlonoše" bez Svetla – Zapadni Antihrist. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


Oci bahaizma su sve i ranije smislili

Da bi imitirali vladavinu "demokratije" u svome obećanom planetarnom carstvu blagostanja, "iluminatski" mozgovi (koji su stajali nad savezničkim 'Ujedinjenim nacijama' u drugom svetskom ratu) su znali da uz svetsku vladu trebaju da imaju i planetarnu skupštinu, parlament narodnih poslanika. I njega su prvo počeli otvoreno i zadihano da prave.

Još pre nastanka 'Lige naroda' i 'Organizacije Ujedinjenih Nacija', "prorok" Mirza Husayn, znan kao Bahá-u'llah, jedan od utemeljivača sinkretičke i raskošne federalističke religioznosti zvane bahaizam (čiji je jedan vernik, Kopt Butros Butros Gali dogurao i do generalnog sekretara OUN), zalagao je se za formiranje sveopšte svetske savetodavne skupštine: »Mora da dođe vreme kada će se u čitavom svetu priznati neophodna potreba za održavanjem velike, sveobuhvatne ljudske skupštine. Vladari i kraljevi sveta moraju joj nužno prisustvovati, učestvovati na njenim savetovanjima i razmotriti puteve i mere kojima će se položiti temelji Velikog Svetskog Mira među ljudima.« - Bahá-u'llah je, dakle, mišljenja da planetarni i međunarodni mir može da ostvari i omogući jedna svetska skupština pomoću savetovanja velikaša: »Savetovanje donosi veću svesnost i pretvara pretpostavke u izvesnosti. Ono je blistavo svetlo što u mračnom svetu pokazuje put i vodi nas. Za sve postoji i dalje će da postoji stanje savršenstva i zrelosti. Zrelost dara razumevanja ispoljava se u savetovanju.« Bilo da se vladari uzajamno savetuju, ili da slušaju svoje savetnike u donošenju državničkih odluka, ukoliko na delu nije istinska, Božija Mudrost, rezultat toga u svetu neće biti donošenje mira i uvođenje reda, već novi nemiri i nove pometnje.



‘Abdu’l-Bahá (1844.-1921.g)


‘Abdu’l-Bahá, "ovlašćeni" tumač učenja svoga oca Bahá-u'llah-a, i sam iznosi vladarima i narodima svoje predloge za organizovanje svetskog parlamentarizma: »Pitanje mira moraju učiniti predmetom zajedničkog savetovanja i sa svim raspoloživim sredstvima moraju pokušati da ustanove savez nacija sveta. Moraju zaključiti obavezujući ugovor, osnovati savez čije odredbe će biti jasne, nepovredive i konačne. Ovaj uzvišeni i plemeniti poduhvat, istinski izvor mira i blagostanja za celi svet, trebaju svetim smatrati svi, koji žive na zemlji.« Nikakvo planetarno savetovanje neprosvetljenih ljudi neće postati istočnik svetskog mira, već samo život u Bogu i sa Bogom pojedincu i svetu može doneti i donosi istinski mir. Abdu’l-Bahá, dalje, traži da se sve sile čovečanstva pokrenu kako bi se osigurala postojanost i trajnost ovog "najvišeg Saveza" i "sveobuhvatnog Pakta". Ako neka država povredi bilo koju odredbu Saveza, sve vlade sveta moraju ustati da "neposlušna" državna vlast bude potčinjena Sporazumu, i da svim raspoloživim sredstvima, ako treba, bude i uništena.


Prvi korak: Liga narodâ

Pre nastanka svetske Vlade, "garanti" svetskog mira trebali su da budu promasonska tela 'Liga narodâ' i 'Organizacija Ujedinjenih Nacija'.


Formalno na predlog američkog predsednika Vudroa Vilsona, na Versajskoj mirovnoj konferenciji (kojoj je prisustvovalo preko stotinu Judejaca) stvorena je 'Liga' ili 'Društvo narodâ'. Na Konferenciji je usvojen i 'Pakt Lige'. U Uvodu 'Pakta' se tako iznosi: »Visoke strane ugovornice, smatrajući da je, za razvijanje saradnje među narodima i jemstvo mira i bezbednosti potrebno: preuzeti izvesne obaveze da neće pribegavati ratu; održavati u punoj saglasnosti međunarodne odnose zasnovane na pravdi i časti; strogo ispunjavati propise Međunarodnog Prava, priznate ubuduće kao stvarno pravilo po kome se Vlada ima upravljati; uspostaviti vladavinu pravde i svesno poštovati sve obaveze ugovora u uzajamnim odnosima organizovanih naroda – usvajaju ovaj Pakt kojim se obrazuje "Liga narodâ".« u "Ligu" je mogla da bude primljena svaka država, dominion ili kolonija koja »slobodno sobom upravlja«, za čiji prijem se podržavajuće izjasne 2/3 prisutnih Članova Skupštine, i koja daje stvarne garantije o svojoj iskrenoj nameri da će svoje međunarodne obaveze i koja prihvata uredbu koju "Liga" propiše u vezi njenih vojnih snaga i naoružanja.

Na spisku osnivača Lige nalaze se 32 države, dok su još 12 države pozvane da im pristupe. U Savet Lige ušle su 14 države, a u Savet, najviši organ Lige, ušli su predstavnici svih članova, njih 54. Slomu Lige uveliko je doprinelo to što ju je Amerika uveliko lišila financijske potpore.


Rokfelelerova donacija

Na zemljištu u Nju Jork Gradu gde je izgrađena markantna zgrada OUN prethodno je bila klanica, a hazarska porodica Rokfelera je to dala novoosnovanoj Organizaciji. Najbolje mesto za privlačenje avetinjskih, krvopijskih snaga!

U Povelji, osnivačkom aktu 'Organizacije Ujedinjenih Nacija' koji je u San Francisku stupio na snagu posle Drugog svetskog rata (- svetski rat i ratni haos su mondijalistima dobro došli za proguravanje svojih "spasilačkih" rešenja!) – tačnije 24. oktobra 1945. g., uvodno se proklamuje i sledeće rešenosti u cilju osnivanja međunarodne organizacije 'Ujedinjenih Nacija': »Mi narodi Ujedinjenih Nacija, odlučni da spasimo buduća pokolenja nemani rata, koji je dva puta u toku našeg života doneo čovečanstvu neizrecive nevolje, i da ponovo potvrdimo veru u osnovna prava čoveka, dostojanstvo i vrednost ljudske ličnosti, u ravnopravnosti ljudi i žena i velikih i malih naroda, i da utvrdimo uslove pod kojima pravda i poštovanje obaveza što nastaju iz ugovora i iz drugih izvora međunarodnog prava mogu da se održe, i da radimo na postizanju društvenog napretka i boljih životnih uslova u sve većoj slobodi, /.../ rešili smo da udružimo svoje napore radi ostvarivanja tih ciljeva.« - No ni OUN svetu nije donela ni približila svetski mir i bezbednost: ratovi su se nastavili, pri čemu su najpoznatiji bili Vijetnamski i Korejski; pored Azije i Afriku su potresli mnogi ratovi, ...


Željne vlastitog suprematorstva u OUN, 13. novembra 1947. g. Sjedinjene Američke Države su dale predlog da se uvede "mala skupština" OUN, koja bi zasedala preko cele godine kad Generalna skupština nije na okupu. I tako je nastao 'Savet Bezbednosti', kao najznačajniji organ OUN, napravljen od 15 članica, od kojih su pet bile stalne (Kina i antihitlerovske Ujedinjene nacije: USA, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska, što održava posleratni odnos snaga u svetu). Stalne članice 'Saveta Bezbednosti' dobile su pravo vetoa. U današnje vreme, kada je 'Varšavski ugovor' nestao, a iznikle su se i nove ekonomsko-političke sile (poput Indije i Japana), pojavljuje se potreba za rekonstrukcijom i proširenjem najvišeg tela OUN. Njime dominiraju industrijski najrazvijenije zemlje, čiji glas se i najače čuje na svetskoj pozornici, koje i svojim finansijskim doprinosima i najviše pune budžet OUN. One time, pogotovo Amerika (i njen republikanski deo ponajprije), i ucenjuju OUN: ukoliko bi prestale da izvršavaju svoje obaveze za punjenje budžeta Organizacije, to bi neminovno značilo i njegono markantno radno-operativno slabljenje. Svoje nepoštovanje OUN i 'Saveta Bezbednosti' Sjedinjene Američke Države su pokazale više puta preduzimajući i bez rezolucije Organizacije vojne akcije širom sveta. Iluminatskim vladama u senci delovanje i donošenje odluka OUN sa konsenzusom i sa pravom vetoa često vrlo smeta u ostvarivanju nekih zavereničkih i porobljivačko-eliminacionih planova.


Parlamentarna "kultura"

Današnje stanje u skupštinama (parlamentima, kongresima, senatima,...) mnogih država (a takvo će postati i u planetarnoj Skupštini), slično je onom koje je vladalo u rimskom Senatu pre nego što je Avgust postao prvi car Imperije, Prinkipata: »Senat je svojim golemim brojem postao izobličena i neuređena rulja: bilo je preko hiljadu senatora, a neki su bili posve nedostojni ljudi i takvi koji su bili učvršćeni u Senat posle smrti Kesarove zahvaljujući uticaju i podmićivanju, a narod ih je zvao "članovi Orka" /= Podzemlja/. Taj je Senat Avgust sveo na nekadašnji broj i vratio mu stari sjaj ...« (Svetonije: Augustus, 35) - Parlamentarne svađe i podele koje se prenose i na narod, vlade u senci koriste za nametanje stava da samo malobrojna planetarna Nad-Vlada može da uvede "istinski red". Parlamentarci koji se vrlo često ne mogu složiti ni oko svojeg skupštinskog poslovnika (koji postaje sve restriktivniji i drakonskiji), kako mogu donositi harmonične pravne norme i regule ("zakone") koje bi bile u službi građanstva?! "Demokratski" parlamentarizam je danas samo lakši oblik partijskog oligarhizma i njegov paravan, jer vrlo često državom vlada jedna partija, jedan klan, jedan čovek.


Generalni sekretari – moralno sumnjivi likovi

Da bi neko uzorno i časno i odgovorno vodio jedno planetarno telo kakvo je OUN, on dakako mora biti vrlo savestan i pronicljiv čovek. - Nekadašnjem generalnom sekretaru ’Ujedinjenih Nacija’ – Austrijancu Kurtu Valdajmu, koji ima fašističku ratničku prošlost, papa Jovan Pavle II, autor enklitike ’Istinska svetlost’, koja ide u prilog novog centralizacionog poretka u svetu, jula 1994. g. je dodelio titulu viteza i Orden Pija IX za »doprinos odbrani ljudskih prava.« Za pravedan život pred Bogom “Sveta Stolica” naravno nema orden ... Vatikanu dakako politika OUN nije u svemu bila ugodna, pogotovo zalaganje za kontrolu rađanja, jer je Rimu u interesu da ima što više vernika, koji to praktično postaju odmah po rođenju.

Nekadašnji prvi čovek OUN, Dag Hamaršeld (Hammarschöld) svoj zemaljski život je završio pri padu aviona 18. rujna 1961. u Rodeziji; nakon njegove smrti obelodanjen je njegov dnevnik 'Razgovori sa Bogom', iz kojeg se vidi da su ovog vrhovnika opsedali duhovi koji su mu se predstavljali kao "mironosci". Ako su još nekadašnje generalne sekretare vodile avetinjske snage, koliko će to onda činiti sa današnjim očigledno pristrasnim poglavarima OUN-a?!


OUN kao velika masonska loža

Jedna od vodećih specijalizovanih agencija OUN (osnovana 16. Novembra 1945.) zadužena za pitanja svetskog obrazovanja, nauke i kulture je i UNESCO. Glif Agencije ima čisto masonske simboličke konotacije. Trougao na vrhu, a pri dnu glifa su tri stepenika, simbola tri osnovna inicijaciona stupnja u masoneriji. Masonerija, Plava internacionala je, kako se da nazreti, od samog početka OUN htela pretvoriti u svoju ložu.


The United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO)

Pri OUN od 1970. g., dva puta sedmično, novodobski učitelj Šri Činmoj redovno održava za zainteresovano diplomatsko osoblje i službenike Organizacije svoje "meditacije mira". – Pri OUN deluje i izdavačka kompanija Lucis trust ('Poverenje u Lucifera'), koja je iznikla iz teosofskih angažmana. Još je Blavatska, koja će pripremiti put za "Učitelja sveta", "Majtreju", Lažnog Proroka iz 'Apokalipse', 1887. godine u Londonu pokrenula teosofski magazin 'Lucifer'. Alice i Foster Bailey 1922. g. osnivaju izdavačku kuću Lucifer publishing company, koja će kasnije postati Lucis Trust Publishing Company, a u 1995. g. se naći na listi nevladinih organizacija u OUN, kao dobro pozicionirana "savetodavna organizacija" u Ekonomskom i Socijlnom savetu. Sličan položaj ima i Temple of Understanding ('Hram Razumevanja'). Mondijalistička masonerija i njuejdžeri, dakle, uveliko su OUN pretvorili u svoj komandno-uticajni poligon.

Stare utopije i "rajevi" bez Boga
(Izvadak iz knjige Razotkrivanje paketa subverzivnog "Novog Svetskog Poretka" Stare Zmije – Svetlonoše" bez Svetla – Zapadni Antihrist. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


Fantastični nacrti o "idealnoj" državi

Izgubivši Raj na Zemlji, i prečuvši reč Neba o budućem obnovljenju tog Raja na preobraženoj Zemlji, zanesen maglovitim slutnjama čovek je počeo svojim perom da daje kojekakve nacrte o "idealnoj" državi i "rajskoj" zemlji. Ti čudesni rajevi su obično sveštani na nekom dalekom ostrvu. Čovek opterećen brojnim nedaćama i surovošću svakodnovnog življenja jednostavno u svojoj blizini nešto takvo nije mogao ni da osmisli. "Raj" je uvek bio daleko, ne i u njemu samom. Ta literalno-imaginaciona skiciranja i etnografsko-putopisna izlaganja su često prelazila u fantasična preterivanja, koja su mogla poslužiti samo za čitalačku zabavu. Međutim, neki od nacrta, koji su nosili dozu filosofske studioznosti, ozbiljnije su uzimana i bila su meta marljivog proučavanja; pokušavana su i "dorađena" da budu ostvarena u nekoj novoj epohi. To je pre svega Platonova "Država". Nju su, pored ostalih, strasno proučavali Tomas Mor, Adam Vajshaupt, Karl Marks, te Moses Mendelssohn, koji je njene tri knjige preveo na nemački i uzeo operativno učešće u podizanju Francuske revolucije.

I dela propovednika 'Češke braće' – Jan Amos Kamenskog – ''Pansofija' (1653. g.) i 'Pangersija') svojim razmatranjima kako postići svetski mir u kome će mač biti pretopljen u plug, naišla su odobravanje među vizionarskim umovima koji nisu bili zadovoljni turobnom sadašnjošću. Kamenski traži da se podigne Hram Razuma koji bi svojom veličanstvenošću bio sličan Solomonovom, i u kojem bi sve ljudske razlike bile prevladane. Masonski duh, koji je uvek nastojao da se pokaže kao "progresivan", takve pozive na izgradnju, zidanju duhovnog doma čovečnosti i jedinstva oberučke je prihvatio, razvijajući na svoj kvazimudrački način te integracione ideje.



Platonova 'Država'

Najpoznatiji i najstariji poznati nacrt "idealne" i "uzorne" države dao je najznamenitiji helenski filosof, sokratovac, idealista Platon/Aristokle (428./7.-348.7. g.) u svome kapitalnom spisu 'Država ili O pravednosti' (Politeía  Perí dikaíoy), ponajpre u sedmoj i osmoj knjizi dela. Stvarajući sliku idealne države Platon je pred sobom imao uređenja demokratske Atene, aristokratske Sparte i tiranidske Sirakuze, koja je trebalo "doterati". U mladosti je, kada je nameravao da se oda državničkim poslovima, inače, doživeo duboko razočarenje, kada je posle Peloponeskog rata (i pobede Sparte nad Atenom), atenskim gradom-državom despotski zavladali Tridesetorica, i kada je su se moral i pisano pravo drastično pogoršali. Platon je ostao daleko od te i takve vlade, iako su ga srodnici iz nje pozivali da im se vladalački pridruži. Tada Platon shvata: »... Ljudski rod se neće osloboditi nevolja sve dok u svoje ruke vlast ne uzmu pravi i valjani predstavnici filosofije, ili dok se upravljači država, nekim božanskim promislom, ne počnu baviti filosofijom.« ('Sedmo pismo', 326, v.: 'Država', 499b-c, 473d-e)

Platon zapaža i ukazuje da ako na vlast dođu nezasiti pohlepni ljudi, željni ličnog prestižnog bogaćenja, to će povući borbe za vlast, i propast kako države tako i porodice, domaćinstva ('Država', 521a), odnosno najbolja je država ona u kojoj za vlašću najmanje teže oni koji su izabrani da vladaju u njoj (520d). U protivnom, vladari onda nisu psi-čuvari stada već besni vukovi koji ga napadaju i uništavaju (416a). Filosofe-vladare i vojnike-čuvare idealne države Platon smešta u najviši stalež. I on za taj stalež traži imovinsku jednakost, odnosno da niko od njih ne poseduje ništa što nije preko potrebno, zlato nikako; sve ono što čuvarima države treba primiće od drugih građana kao nagradu (416d-e), i oslobođeni briga za materijalnim uslovima života mogli bi se potpuno posvetiti državnim poslovima, za dobrobit države, kojoj bi svaki pojedinac podredio svoje želje, potrebe i lične interese. (Ali, i takvo "darivanje", o kome odlučuje nepouzdana ljudska volja, dovešće jednom do drastičnih imovinskih razlika. Čovek materijalna dobra i svoj svagdašnji hleb treba da stiče i zavređuje pre svega radom svojih ruku, svojim trudom.) Kada država postane izvrnuti "Bog", onda njome zapravo tolalitarizam vlada. Platonova "idealna" (= totalitarna i zatvorena) komunistička država ukida privatnu svojinu za "iluminirane" vladare, ali ne ukida ropstvo i ne ukida pravne nejednakosti među svim staležima, kastinsku podelu rada, što pokazuje neodrživost takvog državnog uređenja. Jer gde god vladaju nametnute kastinsko-imovinske nejednakosti među ljudima, tu će biti i prostora za profitaciju zavisti i za sukobe. Bogataš koji želi da održi svoj moćnički položaj i status, te da još profitira, može to učiniti samo preko pljačkaškog i eksploatatorskog podređivanja sebi drugog čoveka, čoveka nižeg staleža. Prosvetljen čovek ne može da vlada nad neprosvetljenim čovekom, kome su na umu samo masivne posedničko i slavoljubive želje. Nikakvi ljudski zakoni ne mogu ni silom ljude dovesti u društvenu harmoniju (519e). Platonov komunizam izmišlja i banalna ujednačavanja među ljudima, pa traži da u državi treba da žene i deca budu zajednički (543a); no roditelji koji su rodili dete, pred Bogom su odgovorni da to dete odgoje kao Njemu ugodnog a društvenoj zajednici korisnog čoveka. Kada bi svi ljudi u jednoj zajednici bili Bogu posvećeni ljudi, onda bi se i vaspitavanje i obrazovanje dece moglo jednim delom poveriti zajednici, njenim vaspitačima i učiteljima. Primer za to nalazimo u prahrišćanskom esenskom redu, koji je usvajao podobnu decu i odgajao ih da budu čestiti i pravedni ljudi.

Posle Sokratove smrti ojađen Platon je preduzeo niz proputovanja; pa je se tako uputio i u Južnu Italiju, kako bi se bolje upoznao sa pitagorejstvom koje je tu imalo jako uporište, ali i da bi ispitao mogućnosti ostvarenja svojih političko-idealističkih zamisli. Plutarh opisuje kako je svirepi sirakuški tiranin Dionisije Stariji (vl.: 405.-367. g. se.) pozvao prvog od svih filosofa – Platona, da njegovog sina Dionisija Mlađeg – Drugog (vl.: 357.-344. g. se.) (II) uputi u nauku i vrati na pravi put: »Od Dionisija je počelo da stiže u Atenu jedno pismo za drugim, stigli su i mnogi pozivi od Diona i pigatorejaca iz Italije, da Platon dođe i zauzme se za jednu mladu dušu, koju nose talasi neograničene vlasti i moći, ne bi li je mudrim razmišljanjima podržao. Platon prihvati ovaj poziv, kako sam kaže, više iz stida da njegovo učenje ne izgleda samo prazna reč, dok on sam, svojevoljno, ne želi da preduzme nikakvu akciju, a očekivao je da će time što će izlečiti jednog čoveka koji je glava i vođa svih ostali izvidati i čitavu Siciliju.« ('Dion', 10 – prevod: Albin Vilhar) No sirakuški tiranin Dionisije II je razbio Platonove iluzije da vlastoljubivi tirani nekim čudom mogu postati filosofi i mudraci, prihvatiti ideje o "savršenoj" državi. Platon je zamalo mogao svoj život da završi kao rob, jer je Dionisije, razjaren njegovim kritikama tiranije i nepravičnosti, naložio da ga uhvate i prodaju kao roba na trgu; srećom naišao je neki Platonov poznanik, otkupio ga i pustio na slobodu. – Istinska reč, reč i pouka koje nose Snagu, dakako onog koji žudi za Istinom, mogu pokrenuti da živi u Bogu, da se vlada sveto i pravedno. Nikakvo filosofiranje, vladare koji ne vole istinsku Mudrost, ne može urazumiti i pridobiti da uspostave najbolje uređenje državne zajednice. Niti je Platon bio duboko umudreni čovek niti je pred sobom u Južnoj Italiji imao gladnog istine vladara, Dionisija. Da je se u Južnoj Italiji tada mogla uspostaviti vlast Pravednosti, mudri pitagorejci bi pre svega to učinili i ostvarili.

Platon, kao i mnogi utopisti posle njega, nije shvatio da istinska promena u svetu može izrasti samo iz preobraženog srca, iz nutrine čoveka; kad dođe do promene u unutarnjem, može doći i do promene u spoljašnjem. Ono što je u nama, to neizostavno (jednom) postaje i spoljašnja stvarnost; Isus ukazuje: »... Kraljevstvo Božije je u vama /entós hymMn estin/.« ('Luka', 17:21) Takvo unutarnje kraljevstvo kraljevstvo Mira gradili su požrtvovani božiji posvećenici, koji su išli Putem Istinskog Života, koji su sa Hristom, Prvim i Poslednjim, duhovno vaskrsli: »Blagodat vam i Mir od /.../ od Isusa Hrista, koji je Verni Svedok, prvenac od mrtvih i vladar nad zemaljskim kraljevima. Onome koji nas ljubi i koji nas Svojom Krvlju izbavi od naših grehova, i učini nas kraljevstvom, sveštenicima Bogu i Ocu svome, ...« ('Otkrivenje', 1:4.5-6) Takvi preporođeni i od Smrti i truleži otkupljeni ljudi će i kraljevati sa Hristom, Kraljem nad kraljevima (17:14) na Novoj Zemlji »Dostojan Si da uzmeš Knjigu /Života/ i da otvoriš njene Pečate, zato što Si bio zaklan i što si Svojom Krvlju iskupio Bogu ljude od svakog plemena, i jezika, i naroda, i narodnosti, i učinio ih Bogu našemu kraljevstvom i sveštenicima i oni će kraljevati na zemlji.« (5:9-10). Novu Zemlju će naslediti krotki pravednici ('Matej', 5:5), oni koji su je s ljubavlju podložili, koji su se osvedočili kao veliki služitelji bližnjima i životinjama. Istinsko, rano i apostolsko hrišćanstvo, i sami preporođeni hrišćani, bili su Božiji kraljevi i sveštenici, Božija Država i Božije Kraljevstvo u malom, Kraljevstvo koje je se trebalo raširiti na sve četiri strane sveta, među sve jezike, narode, plemena i rodove. I kada bi svi čuli i živeli Hristovo evanđelje, onda bi i gospod Ljubavi i mudrosti došao U slavi sa Svojim Nebeskim Kraljevstvom i svome Zemaljskom Kraljevstvu.


Ktesijina 'Indija'

Helenski historik Ktesija (Ktsias) sa Knida (oko 400. g. se.), koji je dugo živeo u persijskom zarobljeništvu, autor je dela Persika (u 23 knjige) i Indika. 'Historija Indije' mu je samo fragmentarno sačuvana kod konstantinopolskog patrijarha Fotija. Na osnovu Ktesijinih izlaganja koji odišu mnogim fantastičnim opisima teško se može zaključiti da je on imao lično viđenje indijskog podneblja. On indijski živalj pseudoetnografski predstavlja, kao da mu je cilj da stvori samo još jedan mit o nekom "čudesnom" narodu, kakvih je već više bilo među starim Helenima (na primer Hiperborejci i Amazonke). Po Ktesiji Indijci mogu živeti i do 200 godina, a bolesti i ne poznaju (IV, 2).


Hekatajevi 'Hiperborejci' i
Diogenovo 'Ostrvo Tule'

Narod dalekog ripajskog severa, nazvan Hiperborejci, često je tangiran u helenskoj povesti i mitu. Herodot naglašava njihovu miroljubivost (IV, 13) Hekataj (Hekataios) iz trakijske Abdere, u svome pseudoetnografskom spisu 'O hiberborejcima' (sačuvanom samo fragmentarno), zagonetne Hiperborejce predstavlja kao Apolonove sveštenike, koji, zajedno sa stanovništvom, svoga boga neprekidno slave pesmom i svirkom na kitari. Na hiperborejskom ostrvu nalazi se predivan Apolonov sveti gaj i hram kružnog olika ukrašen mnogim zavetnim darovima.

Smeštanje Hiperborejskog prebivališta na udaljeno srećno ostrvo reflektuje i antičke predstave o onostranim ostrvima na kojima odlaze zaslužne i blažene duše. U romanesknoj noveli 'Ostrvo Tule i zemlje iza njega' Antonija Diogena (AntMnios Diogens) u 24 knjige (koje prepričava konstantinopolski patrijarh Fotije u 'Miriobiblionu' (kodeks 166), čovek po imenu Dejnija, na jednom istraživačkom pohodu (tokom koga je zalutao), prešao je sa sinom Demoharom Crno More (Pont), Kaspijsko i Hirkansko More, stigao do Ripajskih planina i do izvora reke Tanaida (Dona), i dalje na istoku dospeo na obale Okeana, i na ostrvo Tule (grč.: h Thoýl), koje je kasnije postalo meta mnogih opsesija. Historik Theopompos Chios (rođen oko 378. g. se.) u svom spisu ‘O čudesnoj zemlji Meropidi’ (taj ekskurs iz 58 knjiga Filippika, sačuvanom delimično kod Klaudija Elijana: Poikil historia, III, 18), ukazuje da Hiperborejci među Helenima važe »kao narod ponajvećma srećan i uistinu blažen« (fr. 6), a Okean vidi kroz mitsku predstavu, kao ogrumnu reku koja okružuje zemljin krug i iz koje zlaze nebeska tela: »Evropa, Azija i Libija su samo ostrva oko kojih ukrug teče Okean /ton Mkeanón/« (Fr. 2) – Pozivajući se na historika Teopompa (Theopompos, dor.: Theypompos, prva polovina IV st. se.) Elijan iznosi da se iza 'ostrva' zvana Evropa, Azija i Libija, te Okeana nalazi kontinent ogromne dužine. Moreplovac i zemljopisac Piteja (Pytheas)iz Masalije (Marselja), u svome nesačuvanom delu 'O Okeanu' opisuje ostrvo Tule po čuvenju, iako je 325. g. se. preduzeo istraživački pohod prema Servernom Moru duž obala Španije i Galije prema evropskom severu, dospevši do Šetlandskih i Orknijskih ostrva.


Euhemerova 'Panhaja'

Hekataj je izvršio uticaj na Euhemera (Eycheimeros) iz Mesene, koji je (od 311. do 298. g. se.) bio u službi makedonskog vladara Kasandra, i koji je u svome delu 'Sveti natpis' (Hierá anagraph) zastupao mišljenje da su bogovi samo značajne ljudske pojave iz daleke prošlosti.

U svome delu 'Ostrvo Panhaja' Euhemer "opisuje" kako je isplovivši iz Srećne Arabije na krstarenju Okeanom dospeo na čudesno ostrvo zvano Panhaja ("Svedobro"), čiji žitelji neprestano slave bogove, i koji na kopnu arabljanskim trgovcima prenose i prodaju miomirisne smole. Na jednoj drugoj 'Panhaji' (III, 4) žitelji nemaju kralja nad sobom, već svake godine postavljaju po tri arhonta kao vrhovne upravnike koji sve rešavaju. Na Panhaji ništa ne može biti u ličnom vlasništvu, izuzevši samo kuću i baštu. sve prinose, plodove i prihode sveštenici svakome pravedno raspodeljuju, osim što samo sebi daju dvostruki deo (VI, 5).


Jambulovi "Sunčanci"

U fantastičnom putopisu "O srećnim Sunčevim ostrvima i čestitim Sunčancima' Jambula, opisuje se kako je ovaj, posle niza peripetija iz Etiopije plovilom dospeo na Sunčano ostrvo okruglog oblika, na kome prebivaju visoki žitelji koji su svi redom iste telesne građe. Sunčanci se pojedinačnim ženama ne žene, već su im one zajedničke. Decu koju izrode takođe zajednički odgajaju i svu ih podjednako vole (IV, 1). dok su još odojčadi, decu dojkinje zamenjuju majkama, kako ih one kasnije ne bi mogle prepoznati. Kao božanstvo poštuju Sunce i Sveobuhvatnog Duha (V, 2).


Lukijanove 'Istinite pripovesti'

Među sačuvanim delima satiričara Lukijana (Loykianos) iz Samosate (oko 120.-180. g.) na gornjem Eufratu nalaze se i 'Istinite pripovesti' (AlthMn digmatMn – Verae historiae). Inspirisan etnografskim putopisom (koji ima dosta fantastičnih momenata) 'Historija Indije' Ktesije iz Knida, sastavlja svoju romanesknu utopiju koja govori i o legendarnim Ostrvima blaženih, kojim tobože vlada Krićanin Radamant. Žitelji Ostrva se odevaju u haljine od nežne purpurne paučine. Na Ostrvo ne vlada noć, a ni sasvim svetao dan. Od godišnjih doba poznaju samo proleće. Lukijan objašnjava kakav je stav ostrvljana po pitanjima ljubavi i braka: »Ljubav vode javno, naočigled svih, i to i sa ženama i sa muškarcima. I niko ne smatra da je to nešto sramotno. Jedino je Sokrat tvrdio i zaklinjao se da druguje sa mladićima iz potpuno čistih pobuda. Ali svi su bili ubeđeni da laže i krivo se zaklinje. /.../ Žene su svima zajedničke i niko nije ljubomoran na svog bližnjeg; u tom pogledu su svi u najvećoj meri platoničari. Pa i dečaci se podaju svakom ko želi, a bez ustezanja.« (II, 19 – prevod: Marjanca Pakiž) – Vidno je nastojanje Lukijana da ovom literalnom utopijskom projekcijom opravda neke hedonističke izopačenosti kojima su robovali mnogi stari Heleni, koji su sasvim normalnim smatrali seks sa dečacima. Još prorok Joil osuđuje filistejske vladare koji su Helenima prodavali tuđu decu da bi ovi s njima mogli da provode bludne radnje: »... Prodavaste Grcima sinove Jude i Jerusalima da biste ih oterali od domovine njihove.« (4:7)


Morova "Utopija"

Engleski humanist i državnik Tomas Mor (Thomas More, 1478.—1535. g.), prijatelj znamenitog mislioca Erazma Roterdamskog, sastavio je na latinskom delo 'Utopija' (Libellus aureus nec minus salutaris quam festivus de optimo reipublicae statu deque nova insula Utopia), koje je prvi put štampano 1516. g., u belgijskom gradu Luvenu. Tomasu Moru je, inače, dželat engleskog kralja Henrija VIII, na gubilištu odrubio glavu. Problem je bio Morovo teološko viđenje stvari. Pod gramzivim Henrijem VII, kada je apsolutistička vlast monarha kulminirala, Mor monarhista (ali protivnik tiranije) je bio i član Parlamenta (1504.-1505. g.). Pola godina pre pojave 'Utopije' (grč.: oy = "ne", "ništa", tópos = "mesto", "predeo") Erazmu je štampano delo 'Ustanovjenje hrišćanskog načela' (Institutio Principis christiani), namenjeno ponajprije Karlu V i Fridrihu (Friedrich) I, u kome od vladara traži da se odreknu osvajačke politike koja izvire iz sebičnosti i gramzivosti, i da se posvete postizanju jedinstva Evrope i svetske zajednice uopšte, kako bi se uspostavio trajni mir među ljudima; nasuprot Makijaveliju, Erazmo traži da se upravljanje državom zasniva na načelima pravednosti i čovečnosti. U svome epigramu 'Vlastoljubivost' Mor, koji zlog vladara poredi sa krvoločnim vukom i robovlasnikom, iznosi: »Među mnogim kraljevima jedva ćeš naći koga, ako ga uopšte nađeš, kome je njegova država dovoljna. među mnogim kraljevima jedva ćeš naći koga, ako ga uopšte nađeš, koji se razume u vladanju svojom državom.«


Tomas Mor (nacrtao: Hans Holbein Mlađi)

Za svoju 'Utopiju' Mor je se po mnogo čemu ugledao na Platonovu 'Državu'. Tako u prvoj knjizi Mor kroz Rafaela Hitlodeja iznosi: »Ako uporedim ustanove Utopljana s onima kod sadašnjih nacija, mogu samo da odam priznanje Platonovom pravu i mene ne čudi da on nije hteo da pravi zakone za narode koji su odbacivali zajednicu dobara.«

Pored ostalog, u svojoj izmišljenoj i nepostojećoj ostrvskoj državi zvanoj Utopija, Mor opisuje i međusobne odnose njihovih građana, koje iznosi jedan moreplovac, koje je otkrio na Ostrvu, gde je boravio pet godina: »Na čelu porodice /.../ stoji njen najstariji član. Žene slušaju svoje muževe, deca svoje roditelje i uopšte mlađi starije.
Ceo grad deli se na četiri jednaka rejona. U središtu svakog rejona nalazi se pijaca za svu robu. Tamo, u određene magacine, svaka porodica donosi svoje proizvode, koji se raspoređuju prema svojoj vrsti u posebna skladišta. Iz ovih skladišta svaki domaćin traži sve što je njemu i njegovoj porodici potrebno i odnosi bez ikakvog plaćanja ili ma kakve druge naknade. A zašto bi i odbili da mu nešto daju, kada ima svega u izobilju i kad ne postoji strah da će nešto tražiti što mu nije potrebno. Jer kako da se pretpostavi da će tražiti nešto suvišno onaj ko je siguranda nikad neće ni u čemu oskudevati. pohlepu i gramzivost stvara strah od oskudice i to kod svih živih stvorova, a jedino kod čoveka tu pohlepu izaziva još i ona bolesna težnja za veličinom, zbog koje se čovek oseća gordim ako druge nadmaši suvišnimbogastvom.«

U 'Utopiji' najveća briga se vodi o bolesnicima, koji se leče u državnim bolnicama. Na znak trube porodice odlaze na zajednički ručak, iako se nikom ne brani da obeduje i kod svoje kuće. Prljavije kućne poslove obavljaju robovi.

Bez obzira na to što je sastavljena na latinskom jeziku, koji je u to vreme malo ko razumeo (a to pokazuje i autorski strah da delo postane popularno štivo i mnoge pokrene na trezvenije razmišljanje po pitanju ustrojstva društvenih odnosa), 'Utopija' je vremenom na mnoge inspirativno, literalno i pragmatički delovala.


Kampanelin "Grad Sunca"

Tomazo Kampanela (1568.-1639. g.), italijanski filosof, poeta i redovnik, sastavio je na latinskom jeziku delo 'Grad Sunca' (Civitas Solis, prvo izdanje 1623. g.), u kome kroz razgovor spoznajno radoznalog rimokatoličkog, hospitalskog redovnika i Đenovljanina, pomorca koji je boravio u izmišljenom "Gradu Sunca", opisuje jedno "idealno" društvo koje je "susreo" na ostrvu ispod ekvatora, sačinjeno od ljudi koji su tamo iz Indije pobegli pred pokoljem Mongola. U svom skiciranju "sunčane države" Kampanela unosi dosta svog astrološko-okultnog znanja.

Kampanela pripoveda za najviše upravljače "ostrvskog raja": »Vrhovni vladar među njima je sveštenik koji se njihovim jezikom zove Hoh /Sunce/, a našim bi se reklo Metafizičar. On je glava svih, i u telesnom i u duhovnom pogledu, i u svim pitanjima i nesuglasicama donosi konačnu odluku. Njemu pomažu tri suvladara: Pon, Sin i Mor, ili našim jezikom rečeno: Moć /Potentia/, Mudrost /Sapientia/ i Ljubav /Amor/.« (Prevod: Darinka Grabovac/ Dostojanstvo "Sunca" dostiže onaj koji poznaje historiju svih naroda, zakone republike i monarhije, običaje, verske obrede, veštine, astronomiju, ... Hoh, kralj i vrhovni sveštenik, vlada sve dok se ne nađe umniji i upravljački sposobniji čovek od njega; njegova mudrost nije samo knjiškog domena. I trijumviri (koji pod sobom imaju tri činovnika) moraju biti dobri filosofi, historici, političari i fizičari. Savet Grada, koji se sastaje o svakoj mesečevoj meni i uštapu, ulaze svi Solarci stariji od 20 godina.

U Gradu Sunca, gde se poštuje pre svega Sunce kao živo biće i vide ga kao sliku Boga, sve je bratstvu zajedničko: kuće, spavaonice, pa i žene; niko ništa od dobara, počasti, zvanja i uživanja ne može da prisvoji samo za sebe. Raspodela svega je u rukama činovnika, koji dobro paze da niko od zajedničkih dobara ne primi više nego što zaslužuje, a nikome se ništa ne odbija što mu je preko potrebno. U "posedovanju" sopstvene žene i dece Kampanela vidi "samoljublje", koje proizvodi i priziva mnoga zla. Činovnici svakih šest meseci iznova određuju ko će gde stanovati i spavati u Gradu opasanom sa sedam stambena pojasa. Trgovina im nije razvijena, a novac kuju samo za svoje poslanike i izveštače, kako bi imali od čega da se izdržavaju u inostranstvu. Sa stranim trgovcima Solarci najradije naturalno, zamenom robe za robu, posluju.

No život žitelja Grada Sunca nije baš tako idealan. Oni u svojim gajevima i šumama love divlje životinje (i jedu njihovo meso) i nekad ratuju sa četiri susedna kraljevstva na Ostrvu. Robove zarobljene u ratu prodaju ili određuju za teške poslove oko Grada.

Kampaneline vrednosno-društvene projekcije, u kojima unosi sebe, svoje shvatanje pravednog i lepog, očigledno velim delom, njemu kao duhovniku, služe za sramotu. Rano hrišćanstvo i prahrišćansko (terapeuti, nazareni, eseni) je imalo i dalo uzor pravedne i harmonične teokratske društvene zajednice. Nju na primer, Filon Aleksandrijski opisuje u delu 'O kontemplativnom životu' govoreći o prahrišćanima koji su živeli oko Aleksandrije. Josip Flavije i Filon govore i o posvećenom življenju prahrišćana esena. Jedan istinski duhovnik bi pre ukazao na jedna takva dela, na njih se hermeneutički pozvao, nego što bi sastavljao nekakvu fikciju koja hoće da nevešto balansira između nazovi hrišćanstva i neznabožačkog naturalizma.


Bekonova 'Nova Atlantida'

U svojoj nedovršenoj pripovesti 'Kritija' (Kritias  Atlantikos) PlatMnos (uz neka svoja doterivanja i nagađanja) prenosi egipatsko svešteno predanje o Altlantidi, ostrvu u katastrofalnom zemljotresu i potopu nestalom u Atlanski okean nekih 9 milenijuma pre atenskog zakonodavca i poete Solona (640.-564. g. se.). Atlantida, veća od Libije i (tada poznate) Azije zajedno, nalazila je se ispred moreuza koji Heleni nazivaju Heraklovim stubovima. Vlast Atlantidskog kraljevstva je dopirala i nad drugim ostrvima u Okeanu, kao i nad delom kontinenta s druge strane Okeana. Ovo kraljevstvo je pokušalo da pokori i druge narode sa ove strane Heraklovih stubova. Atlantidsku državu, po Platonu, ustanovio je bog Posejdon. Njegov najstariji sin izrođen sa smrtnom ženom Klejto – Atlas, vladao je nad ostalom svojom braćom, devet njih, koji su imali svoja pogranična kraljevstva na Atlantidi i u Okeanu (114a). I u narednim pokolenjima Atlantidom je upravljalo 10 kraljeva, koji su se svake pete ili šeste godine sastajali savetodavno (119c-d).


Francis Bacon, 1561.-1626. g.

Engleski grof Frensis Bekon (Francis Bacon, 1561.-1626. g.), vrlo značajan čovek svoje epohe, prvi savetnik engleske kraljice Elizabete (koja će postaviti temelje Britanskoj Imperiji), kabalistički učenik i veliki mason (majstor u Engleskoj Loži), pod James-om I (koji je 1603. ujedinio englesku i škotsku krunu), sa Robert-om Fludd-om preveo je na engleski 'Bibliju' (Kralj Džejms verzija).

Bekon je autor nezavršene esejističke utopije 'Nova Atlantida' (The New Atlantis), nazvane i 'Velika Atlantida', u kojoj oblikuje neke svoje masonsko-rozenkrojcerske zanesenjačke ideale o najboljem društvenom poretku koji će nositi društvo 'Solomonov Dom' (očigledna aluzija na uništeni templarski red; i masoni su gradili "novi Solomonov Dom", "Hram ujedinjenog čovečanstva"). Po Frensisu, Platonovo Ostrvo nije potonulo u Okean, već i dalje postoji (čije središte je Bensalem; hebr.: "sin mira"), i na njemu, 'Novoj Atlantidi' postoji nepatvoreno naturalističko-hrišćansko društvo, u kojem umetnost, nauka, privređivanje i trgovina cvetaju; naravno, naučno obrazovanje je u rukama elite. Žitelji takve Atlantide izvrsno poznaju druga savremena državna uređenja, marljivo skrivajući svoje. No oni ponekad uhodnički odašilju svoje učenjake u druge države, koji potajnički proučavaju njihovu moć i poredak, da bi potom u Novu Atlantidu doneli ideje koje bi bile u službi poželjnih reformi. O reformi društva koja bi došla Odozga, od Boga, preko istinskih učitelja Mudrosti nema ni reči. Na ostrvu prebivaju i Jevreji koji prihvataju Hrista i koji su sa Atlantide u čistom obliku preneli njihova predanja, te oni veruju kako je: »... Mojsije preko tajne Kabale odredio za Bensalem zakone, koje oni sada koriste, i da će u vreme kada dođe Mesija i sedne na svoj presto u Jerusalimu, kralj Benzalema sesti kraj njegovih nogu, dok će se drugi kraljevi držati na odstojanju.«

Zanesenjaci poput Bekona mogli su samo na papiru da kroje priče o najboljem državnom poretku. Ni kao kraljevski savetnici, nešto od toga da realizaciono pokrenu, dakako nisu smeli. No njegove fantazije inspirisale su nicanje novih tajnih društava. – Izmišljena Nova Atlantida nije postala ni ostala "središte sveta" već je to posle Bekona postala Engleska. U svome delu Sermones fidelis je se zalagao da Engleska zadobije prevlast nad morima, i preko toga u Indiji i čitavom svetu.


Marksove, Engelsove i Lenjinove "naučne" projekcije o državi

U svojim brojnim delima najpre je Karl Marks (autor znamenitog 'Kapitala'), inspirisan ponajprije Platonovom 'Državom' i Vajshautovom iluminatskom doktrinom, napravio "naučno" viđenje komunizma koji će nadvladati eksploatatorski kapitalizam; taj marksizam su razvili Fridrih Engels i Vladimir Ilič Lenjin; ovaj zadnji ga je i implementirao u revolucionarnu praksu 1917. g. (tokom Prvog svetskog rata; u ratnom haosu se ljudima najlakše manipuliše), čime je uzela zamah era velikih zla u XX stoleću.

Po Marksu, država je organ vladavine jedne klase, organ klasnog ugnjetavanja, i to klasno ugnjetavanje (gospodara nad robom, feudalca nad kmetom, kapitaliste i buržuja nad proleterom) mora se okončati. U komunizmu će nestati društvene klase (klasne razlike i prisile) i država, aparat sile i prinude će izumreti. Oni koji su trasirali put do komunizma – Staljin, Mao Ce Dung, Pol Pot, ... napravili su nesamislivo strašne represivne i potčinjavajuće sisteme nad ideološkim protivnicima njihovog jednopartijskog raja, koje su u mnogeme prevazišli i Hilterov fašizam. U socijalizmu, zamišljenoj prelaznoj fazi do komunističkog raja, država dakako nije ni ukinuta ni uzumrla, već je se pokazala monstruoznim aparatom vlastoljubaca koji su svoju vlast skrivali iza dimnih floskula o vladavini, nekada očigledno potlačene radničke klase. – Marksizam je propovedao da će u komunizmu svako dobijati po svojim potrebama. Ako država "izumre", koja sila će to regulisati da svako dobije dobra zajednice po "svojim potrebama". Utopisti su to rešenje našli u državnim činovnicima, dakle oni nisu ukidali državu, već je "reformisali".

Staro je demonsko nastojanje da ljudi rešavanje svih problema gledaju kroz aspekt državne organizacije društva i raznih institucija, organizacija i udruženja, javnih ili tajnih. Tako je, po tom i takvom viđenju stvari, izlaz iz problema i sukoba u pravljenju ili rušenju ove ili one države, u podržavanju ili u osudi ove ili one ljudske institucije. Međutim, svako ko je glorifikaciono vezan za bilo koju ljudsku instituciju i ustanovu, čovek je ograničene svesti, ograničenog viđenja. Gospod od nas ne traži da se ušančujemo u ljudske ustanove koje održavaju laž i ograničenost, već da pripadamo Bogu, Duhu Života, te da po Njemu negujemo zajedništvo sa svom Božijom decom i celom Tvorevinom.

Zemaljsku povest ne određuje ponajprije sukob ljudskih institucija i državnih okvira, već sukob i borba Božijeg Duha sa demonskom državom, Državom Smrti koja vlada mnogim ljudskim institucijama i skupinama koje stvaraju zavisne i porobljene ljude. Iza svih ljudskih imperija stajali su demonski poglavari, "anđeli čuvari" zemaljskih vladara. U ljudskim i državnim institucija nisu veliki oni koji se uspinju Hristovim Lestvicama, nesebični i požrtvovani ljudi, već oni koji instituciji pomažu u sticanju zemaljskog bogastva, a vlastodršcima pribavlja slavu, ugled i moć.


Hausova 'Priča za Sutrašnjicu'

Pomenimo najzad i Mendela Hausa, savetnika američkog predsednika Vudroa Vilsona i jednog od osnivača 'Saveta za inostrane odnose', koji je pre Prvog svetskog rata napisao utopistički roman Philip Dru, administrator: Story for Tomorrow, u kojem predlaže stvaranje svetske socijalističke države sa jedinstvenom privredom i armijom, kojom bi upravljala anglosaksonska financijska oligarhija. Diktatora te i takve države savetovala bi 12 odanih mudraca. Haus je predviđao da će odlučujuću ulogu u nastanku ove socijalističke imperije odigrati njegova država (USA) i 'Liga Naroda'.

Šta su novo donele seljačke bune i građanske revolucije?
(Izvadak iz knjige Razotkrivanje paketa subverzivnog "Novog Svetskog Poretka" Stare Zmije – Svetlonoše" bez Svetla – Zapadni Antihrist. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


Vreme kuke i motike

Srednji vek se uzalud ne naziva "mračnim"; Zemlju je tada uistinu prekrio duhovni mrak, i njene narode Tama koju su uspostavili neprijatelji Istine i Pravednosti, koji su vladali "u Hristovo Ime". Umesto da budu svetlost svetu, bili su porobljivači i tamničari sveta. Satanizirana Crkva združena sa vlastima i plemstvom porobljivački i pljačkaški je vladala nad ljudima. Kada su se na sataniziranu Crkvu počeli slamati izrasli negativni uzroci, počelo je smelije i šire buđenje ljudskog mnoštva. Pojavljuju se struje i pokreti koji ustaju protiv sprege crkvenjaštva i svetovnih, državnih vlasti na račun radnog, običnog čoveka. Negde je lažno hrišćanstvo i tiranija svetovnih gospodara htela da se eliminiše i nehrišćanskim sredstvima. Svetlo Pravednosti je se teško probijalo.

Zategnutost društvenih odnosa na relaciji feudalac (vlastelin) – kmet (merops, seoski podanik), počela je da varniči kroz ustanke rularnog življa posle krstaških ratova Papstva i njemu odanih kruna Evrope. Na seljaku (koga je knez tretirao kao tegleću marvu) i eksploataciji njegovog rada počivali su svi društveni slojevi: činovnici, plemstvo, sveštenstvo, patriciji, građani ...

U Engleskoj je 1381. g. izbio veliki ustanak seljaka pod vođstvom Vot Tajlera (Wat-Walter Tyler). Francusku su zahvatili ustanci 1358. g. U Holandiji su se seljaci pobunili 1491.-1492. g. Od 1513.-1515. g. su švajcarski i slovenački seljaci digli niz značajnih buna. U Mađarskoj je 1514. g. seljake na ustanak digao Đerđ Doža. Nemačke seljake je 1924. i 1925. g. pokrenuo reformator Tomas Mincer (Thomas Münzer), kojemu je se suprostavio ostrašćeni kvazireformator Martin Luter. U Hrvatskoj je to učinio 1572. g. Matija Gubec; u Rusiji 1606. g. Ivan Bolotnjikov, te 1667. g. Stenjka Razin i 1773. g. Jemeljan Pugačov.

Naprednije verske snage su silnije uticale na seljačke ustanke, u kojima su seljaci nastupili bez neke udarne ideologije, samo sa zahtevima da im se vrati na razne načine pokradena i oteta imovina od crkvenjaka i feudalaca, i da im se ublaži eksploatacija i tlačenje od strane vlastele i plemstva. Seljaci su bili vezani za feude plemstva, na kojima su radili mukotrpno veliki deo dana. Od onog malo što je zaradio u svoje "slobodno" vreme, seljak je morao da plaća i isplaćuje sijaset dadžbina i poreza, kamata, dugova, zemljarina, troškova, ... Gotovo svi ustanci seljaštva su bili ugušeni od strane feudalne vojske.


I građanstvo se "budi"

Posle talasa seljačkih ustanaka za oslobađanje od feudalističko-crkvenjačke tiranije, pojavili su se nacionalni i građansko-buržoatski ustanci, revolucije, koje su bile opasnije po vlast, jer su tražile promenu ne samo društveno-staleških odnosa već i državnih uređenja. Razvoj kapitalizma doveo je do slivanja seljaštva u gradove, pohlepa i gramzivost bogatih poslodavaca je rasla, što je zaoštrilo društvene staleško-kastinske odnose, što je dovodilo i do revolucija u kojima nisu profitirali ugroženi slojevi već aristokrate i vlastoljubivi zaverenici koji su ideološki ekspertimentisali.

Tako je u Engleskoj posle sukoba kralja-apsolutiste (Stjuarta) i parlamenta 1628. g. izbila buržoaska revolucija, koja je 1689. g. pobedila usvajanjem Deklaracije prava kojom je redukovana vlast monarha. Tako se u prvom članu Deklaracije iznosi: »Nedopušteno je bez saglasnosti parlamenta prisvojiti sebi vlast, zakone ukidati ili pomoću kralja sprečiti vršenje zakona.« - Američka buržoasko-nacionalna revolucija dovela je 1776. g. do osamostaljivanja 13 severnoameričkih engleskih kolonija od britanske imperije. Francusku je zahvatila buržoasko-demokratska revolucija 1792. i 1793. g., Rusiju 1905. i boljševička 1917. g, Kinu revolucionarni rat 1925.-27.

Dok su na seljačke ustanke više uticale reformatorsko-verske struje, građanske revolucije su više vodile masonsko-komunističke struje.


Pad Bastilje 14. jula 1789. godine

Nemački idealista i mason Georg Hegel svome delu Philosophie der Gaschichte (1840. g.) izražava svoje divljenje Francuskoj revoluciji započetoj 1789. g. koju je pripremila masonerija (što potvrđuje i 'Deklaracija' iz 1900. g.), kada je ideja prava "trijumfovalo" i stavljena u temelj ustava a svet postavljen "na glavu": »To je bilo veličanstveno rađanje sunca. Sva misaona bića radosno su pozdravila nastanak nove epohe. Svečano raspoloženje vladalo je u to vreme, i sav je svet bio prožet entuzijazmom duha, kao da je prvi put došlo do pomirenja božanaskog sa svetom.« Sve vođe Francuske revolucije bili su masoni: Mirabo, Danton, Mara, Robespijer, kao i njeni enciklopedijski oci: Monteskije, Volter, Didro. Masoni su osnovali i zaverenički 'Klub jakobinaca', koji su se pokazali kao motor Revolucije. U vreme Revolucije u Francuskoj je bilo preko 2.000 loža, masonskih "crkava".

Nova seksualna revolucija – Novo sodomsko filantropstvo
(Izvadak iz knjige 'Evanđelje po svetoj Dvanaestorici – Svedočanstvo istine ili obmana? brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com



Ekspanzija kriminalne i sablažnjive pornografije

Ono što čovek ima u sebi, dobro ili zlo, čime je programirao i prepunio svoju svest i podsvest, to i "seje", "toči" od sebe; oplemenjen čovek toči i odašilje ono lepo i uzvišeno,ostrašćenik samovoljnički toči i nameće drugima ono što njime ropski vlada, i misli da i svi drugi treba da se opčinjavaju i uzbuđuju onim što njegova ogrubela čula pokreće i njegov omekšao um uzbuđuje i delirijumski ushićuje. I u svome slepilu i zaslepljenosti umišljava da tako donosi i čini "dobro" drugima.

Svake godine svet medija preplavljuju hiljade i hiljade novih (uglavnom iz "hrišćanske" Amerike!) pornografskih (grč.: h porneía = 'prostitucija', 'blud'; h graph = 'pisanje') dugometražnih video zapisa (filmova) i desetine i desetine hiljada pornografskih web-stranica čije slike i klipovi navlače na kupovinu sablažnjivih magazina i filmova. Demonsko u pornografiji vidi poligon za porobljavanje ljudskih duša a Demonovim saveznicima i pomagačima sablažnjiva pornografija je izvor velike financijske dobiti. Tehnoloških razvoj je, dakle, omogućio da se navlačuća i opčinjavajuća pornografska "umetnost" ne širi više samo preko literalne reči i likovnog crteža, već i preko ozvučene i pokretne fotografije, čime se može osvariti jači opčinjavajući uticaj na ljudska čula i ljudske umove.

Bezobzirni distributeri pornografske "kulture" se pozivaju na veštačku i izvrnutu konstrukciju da njihovu produkciju određuje publika, auditorijumska potreba. Ta manipulacija i inverzija je uveliko slična onoj iz repertoara političkih demagoga koji putem medija i odanih poslušnika nametnu i usade življu svoju mnogo puta ponovljenu laž i gnus, utuve je u rezon naroda, a onda komotno i "legitimno" državnički implementiraju svoju volju pozivajući se na vox populi ("glas naroda"). Tako nastupaju i porno bossovi: koriste ljudske nepročišćene predstave, misli i želje, ojađenosti i razočarenja da bi im bacili mamac lažnih i porobljujućih zadovoljstava i uteha, koja unižuju čovekovo dostojanstvo koje on ima kao Božije dete; nameću življu lažne i izvrnute potrebe, a onda se angažuju da tu veštačku nezasitu i raspaljenu "životinju", satanu čulnosti, nezasitu pohotu "nahrane" pornografskim izopačenostima i razvratnostima koje prave i distribuiraju. Razgorena satanska čulnost u čoveku nema dna, ona se neće zadovoljiti "laganom" pornografijom već će se se lepiti za sve žešće i morbidnije čulne stimulanse i zadovoljstva: seks sa pomagalima i lutkama, sadomazohizam i dominacije, homoseksualizam, incest-scene, pedofilstvo, animal-seks, vršenje fiziološke potrebe po drugome, partneru, sve do najdubljeg ludila: egzibicionog opštenja sa nakazama i leševima, i "uzbuđujućeg" konzumiranja fekalija. Već sada (2010. g.) u mnogim bordelima severne Evrope fetišisti-govnojedi (shit-eaters-i) mogu "uživati" (i naravno to skupo platiti) u jedenju ljudskog izmeta; govnojedi orgazam mogu doživeti jedino kad se hrane izmetom i degustiraju mokraću, ili tako što druge (- prostitutke) gledaju da to čine. Kad čovek ugođaj i blaženstvo ne traži u zakonitom i časnom životu, onda mu je orgazmičko pražnjenje (iza kojeg stoji satansko) bog kojem sve podređuje.

Medijski točitelji meke (soft) i tvrde (hard) pornografije "opuštaju" i "zabavljaju" auditorijum i narod onako kako ih "opuštaju" bučne i treperave diskoteke: napadno blještavilo koje čula teroriše i zaglušujuća buka maksimalno naprežu i zatežu nervni sistem (jer se duhovne snage pred tim ludilom istiskuju iz čoveka), što sve provocira "relaksiranje" kroz agresivno i raskalašeno iživljavanje. Stoga su i opsesivni konzumeri pornografije često i nasilnici, siledžije, ubice, manijaci, ... Pornografija uveliko razara brakove jer ljude podstiče na preljubništvo, avanturizam, donosi neplanske trudnoće, abortuse i strašna duševna opterećenja. Kad čovek svoj um preko ogrubelih čula koja traže sirova zadovoljstva prepuni nakaznim sablažnjivim ugođajima i predstavama, on više i nije svoj, on je robot i automat iz njega deluju programi i sadržaji za koje je se ropski vezao. - Mnogi medijski gospodari i urednici svoj nekritički stav prema pornografskoj pošasti opravdavaju time da je ona u službi razbibrige naroda, i pribežište od gorke sadašnjosti; kada državu treba uvući u neku ratnu avanturu, mnoštvu treba ponuditi sablažnjivu zabavu koja utučuje osećajnost u čoveku. Pornografska opčinjavanja vode ljude unutarnjoj eksploziji sebičnosti i požude, spremnosti da se zadovolje sablažnjive masivne želje i preko beskrajne patnje i ponižavanje bližnjih. Kad državne vlasti i režimi ne mogu i ne umeju da stvore sistemska rešenja za bolji i usrećujući život čoveka, onda zatvaraju oči ili čak i potajno razgorevaju medijsku najezdu skaredne (ilegalne) pornografije, koja je i u službi zamaskiravanja kolapsa porodice i moralne urušenosti društva, zaglupljivanja mnoštva koje se ne pita šta se to događa sa njima i oko njih, i kuda to vodi. Tako režimi produžavaju i svoj "vek trajanja": što je narod zaslepljeniji, omamljeniji, očajniji, to je i lakše sa njim manipulisati i jahati ga. Iako je u mnogim državama proizvodnja i distribucija pornografskog materijala zakonski ograničena, u praksi vlada sasvim druga slika; vlasti se tek bledo i trapavo bore samo protiv pedofilske pornografije. No, Novi seksualni poredak i tu "prepreku" treba da skine. U mnogim zemljama vlasti izgleda smatraju da neki zakoni ne trebaju da važe za kasnije noćne sate, tad se može slobodno ugađati duhovima koji nikada ne spavaju. Emitovanje bilo kakvog televizijskog programa u kasnim noćnim časovima nije na mestu, a kamoli tek onog sablažnjivog i opčinjavajućeg, koje navodi da čovek noć zameni za dan i budnost, i dan za noć i san. Da li je televizijskim distributerima pornografije svejedno ako zbog njih neispavan radnik izgubi ruku na fabričkom strugu ili ako rasejan vozač pregazi pešaka?! Zašto ljudima postavljati nepotrebne čulne izazove? Mnogi ljudi više ne mogu sebe da obuzdaju i kažu stop voajerskom omamljivanju, pa je duboko nakaradno nuditi im "nove" izazove ...

Pornografska "kultura" pravi kult od besomučnog iživljavanja i rasipanja reproduktivne snage. Besomučne ejakulacije čoveku ruše kreativnost i naprežu njegov nervni sistem, razaraju brakove, vode u bolest i skraćuju životni vek. Svako ko hoće da vodi srećniji i zdraviji život, on će se i ekonomično odnositi prema svojoj semenoj snazi. Satansko uveliko protura laž da će čovek biti snažniji i zdraviji ako češće ejakulira! Da li je Bog mušku snagu odredio prevashodno za začeće deteta koje bi usrećilo muškarca i ženu, ili za besomučno eruptiranje po uzoru na uspaljene pustinjske magarce (cp.: 'Ezekiel', 23:20)? Ljudi koji prave i toče pornografske sablazni i gadosti, koji jure da i sebe i druge opčine ropskim ugođajima, očigledno ne poznaju i ne cene porodičnu milinu, lepotu roditeljstva, slast unutarnje darujuće ljubavi, nesebičnu duhovnu povezanost ... Da li otupena savest i prepunjena svest i podsvest skarednim i sablažnjivim slikama pomaže da drugoga čoveka doživimo i vidimo kao Božije dete i skupocenu posudu sa kojom treba pažljivo "baratati", ili kao objekat za grubo čulno dokazivanje i iživljavanje? Pornografija nameće predodžbu koja muškarca vidi samo kao uspaljenog pastuva a ženu kao prostitutku, bludnicu. Pornografija predstavu o ljubavi i seksu sjedinjuje, odnosno seksualnost u njoj sve drugo pokriva; tu se zapravo promoviše mržnja i prezir. Pornografska "zabava" i "ljubav" začas i najveće strance "sjedinjuje", bez "ikakvih posledica". Božansku darujuću ljubav i milinu, za kojom čezne nutrina duše, ne može nadomestiti nikakvo čulno iživljavanje i opčinjavanje. Pornografija je pred Bogom laž, jer ljudima usađuje lažne i pogubne prestave o polovima i životu. Pornografija od ljude pravi bezosećajne igračke, igračke u rukama Tame, koja nastoji da u čoveku uguši i prekrije osećajnost koja ga ponajprije može povezati sa Bogom. U pornografiji muškarac i pogotovo žena su samo stvar i roba koja se može kupiti i treba izdašno "trošiti". Seksualnim iskorišćavanjem i varanjem bližnjih, na šta navodi pornografija, ne postižu se trofeji pred Bogom, već se zapada u Sramotu. Sablazan pornografije podstiče muškarce na nasilničko ponašanje, na silovateljske ispade koji dovode do ženinog povređivanja, traumatizovanja i ubijanja. Filmski pornografski život utiče i na filmske aktere, glumce, koji često mladi umiru ili obesmislivši svoj život upadaju u svet droge; koga satansko uhvati u svoje čelične kandže, ono ga ne pušta nimalo lako. S jedne strane nalazimo uništene živote opsesivnog i zavisnog gledalačkog auditorijuma i glumačkih aktera, a s druge strane sve punije kase onih koji prave i distribuiraju pornografiju, saveznika Tame iz porno-industrije. Ulični kriminalci ubiju 2, 3, 5 čoveka; kriminalni proizvođači i distributeri i prodavci pornografskih zapisa podmuklo i bezobzirno ubijaju na milione ljudi. Zastrašujuće je to da je u mnogim zemljama i zatvorenicima je omogućeno danonoćno konzumiranje pornografije; tako i onaj, koji je osuđen za silovanje, još više opterećuje svoj um slikama koje ga podstiču na destruktivno i izopačeno ponašanje; zato se i po zatvorima dešavaju često homoseksualna silovanja uz pretnju nožem i ubistvom. Pornografija ne pokazuje čoveku kako časno da stekne ženu ili muža, već samo kako da iskoristi za trenutne nagonske potrebe suprotni pol, sa čime je i "objekat" navodno "usrećen".






Pedofilska najezda: već viđeno

Živimo u turobnom vremenu i kolapsirajućem svetu u kome nasilje nad decom, pa i ono seksualnog profila, rapidno raste i u kome mladi naraštaji sve više ulaze u svet kriminala, narkomanije, razbojništva, suicida, podstaknuti lošim uzorima, galopirajućom ekonomskom bedom, izloženi izazovima industrije blještave zabave, filmovima nasilja i sablazni, te treperavim i erotski nabijenim muzičkim spotovima koji unose haos i disonance u čovekovu dušu; biće koje se razvija još je podložnije takvim negativnim stimulansima. Kad čovek postane zavisan i upravljan od žestokih draži koje nudi ekran i muzički stub, on pokazuje da je svoju podsvest i dušu napunio nakaradnim, bestijalnim i sablažnjivim programima i larvama koje ga izjedaju i muče. Čovek koji je ubio svoju saosećajnost, koji ne poznaje ljubav i milosrđe, koji ne prepoznaje i ne čisti razuzdanosti i slabosti kojima robuje, koji svoje nagone izražava kroz nasilničko, ekcesno i perverzno ponašanje, lutka je, nemoćni i jadni izvršilac usađenih i usvojenih programa, klišea i predstava. Pedofili i homoseksualci, kojima danas tehnologija, televizija i internet pružaju široke mogućnosti da se čulno opiju i razliju, najočigledniji su primer teškog i masovnog poremećaja seksualnosti i uma. Nakaradnostima ispunjena svest uvek je autonomni diktator koji sa čovekom radi šta joj se prohte. I na kraju, ako i počne da se sagledava, čovek više ne zna da li ga samo njegovi vlastiti poročni programi pritiskuju i energetski crpu, gone na iživljavanje sataniziranih čula, ili se preko njih uključuju i čitavi grozdovi avetinjskih demonskih spoboda, vampira koji razgorevaju u čoveku ono nisko i neplemenito.

Čak i kad pornografija prikazuje snošaje između odraslih, ona navodi pospani auditorijum na praktikovanje seksa sa decom. U pornografskim imitacijama "dečijih" filmova, ženski likovi se prikazuju da izgledaju kao devojčice po svojoj frizuri i odevanju, korišćenju igračaka, čime vizuelnom korisniku utuvljuje predstavu da na decu gleda na seksualan način.




Klerici u kandžama pedofilije

U jednoj crkvi u nemačkom okrugu Koburg oltarska služba povodom Božića te 1998. g. upravo je bila počela. Iz euforične okupljene verničke mase je odvažno istupio jedan ojađeni otac, pokazao na sveštenika pred sobom i pred svima razotkrivajuće i optužujuće posvedočio: »Ovaj čovek, koji upravo hoće da propoveda reč Božiju, silovao je moga sina, i to više puta!« - Istraga protiv žigosanog rimokatoličkog sveštenika W. utvrdila je 13 slučajeva pedofilske zloupotrebe dece. Pokazalo je se da je bludno i napasnički nastrojeni sveštenik svoju neobuzdanu seksualnost i opsednutost ispoljavao i kroz silovanja crkvenjakâ u autombilu, kada bi ih posle pogrebne službe odvozio kući. Sudski postupak protiv sveštenika koji je i u prethodnom urbano-radnom nameštenju pokazivao slična zastranjivanja i zloupotrebe okončan je izricanjem novčane kazne. Državni sud i sud javnosti, prema onome koji ih je kao veći grešnik izdašno "razrešavao" ispovedanih grehova, pokazali su lažno, konformističko i konsternirajuće milosrđe. »ljubi bližnjega svoga!« - u njihovom viđenju ... Mnogi rimokatolički sveštenici smatraju da kao "duhovnici" (iako potopljeni u svetovni život ipak) stoje iznad regule »Daj caru carevo!«, ali i iznad zemaljskih jurisdikcionih instanci.

Osmotrimo još malo vrh ledenog pedofilskog brega koji čine ljudi koje su svoje srce i savest stavili na led, i koji duboko ismejavaju Hrista. – U jednom selu u Ajfelu, pre nego što je otkriven, raskalašeni i tiranski nastrojeni rimokatolički sveštenik nekih 10 godina je se pedofilski sablažnjivo iživljavao sa decom i adolescentima koji su mu bili pastirski povereni i dostupni. – Skandalozno ponašanje jednog klerika potreslo je i austrijsku javnost 1995. g., kada je jedan bivši učenik rimokatoličke škole optužio ostarelog kadinala i nekadašnjeg nadbiskupa Beča – Groera, da ga je pre 20 godina seksualno iskorištavao; prozvani "velikodostojnik" čak je i od strane redovničkih fratra optužen zbog homoseksualnih ispada i gnusoba. Istovremeno je se austrijsko udruženje homoseksualaca, da bi se lakše izborilo za svoja pervertivna i morbidna prava, objavilo imena četvorice najviših austrijskih sveštenika kao osvedočenih homofila, sve u duhu i rezonu: kad "Božiji ljudi" mogu to da rade, zašto bi nama svetovnjacima zakonodavci pravili smetnje ...! Posle tih skandala Rimokatoličku crkvu u Austriji napustilo je nekih 35.000 vernika koji su shvatili da su živeli u iluziji slepo se povodeći za tobožnjim Hristovim vikarima, koji su svojim sablaznima iznova raspinjali Hrista. Ljudi koji za najviši uzor i vođu uzmu prevrtljivog i slabog čoveka koji puno i isprazno govoti o Bogu, umesto Hrista Božijeg, Dobrog Pastira, užasavajuće suočeni sa njegovim gorkim i sramnim zastranjivanjima, često nalaze sirov buntovnički izlaz tako što se odriču svake vere u Boga, ili tako što upadnu u grotlo neke manipulativne sekte koja će ih ubediti da su kod njih najzad "našli spasenje"! Tako se sve svodi na priču: bežao od gladnog lava pa naišao na razjarenog medveda koji ga je rastrgao!

Veliko zaprepašćenje zavladalo je Irskom 1999. g. kada su obelodanjene neke gnusobe učinjene u jednom rimokatoličkom redu ('Hrišćanska braća'). U odgojnom domu koji je vodio Red država je upućivala decu čiji su roditelji zanemarivali svoju obavezu da se brinu za njih. U datom grotlu pojedini redovnici i sveštenici godinama su seksualno zloupotrebljavali i skrnavili poverenu im decu. Jedan od bivših štićenika Doma – Džon Prior, izneo je iz svoga sećanja koje su prekrile mnoge tramu i ovo: »Najgore batine koje sam ikada dobio bile su kad sam medicinskoj sestri ispričao da me je jedan brat seksualno iskoristio. bilo mi je devet i po ili deset godina. Ona me je prvo istukla a zatim to ispričala bratu. On me je odveo, a onda su me dvojica braće tukla i tukla. Bio sam sav u ranama ...« - Džon Prior govori dalje kako su redovnici znali da njegove drugove pred očima ostalih seksualno bludnički zloupotrebljavaju, te da ih teraju na skaredne i opscene međusobne kontakte. kod dece koja nisu mogla da izraze volju u smislu pružanja otpora, koju su torturama mentalno slomili, takva izopačenost i despotija je imala laku prođu. Samo neka od te dece, i to posle mnogo godina pošto bi napustili Dom, usuđivali bi se da posvedoče i obelodane ono što su doživeli u tom paklu. (I američka CIA je osamdesetih godina XX stoleća žestoko eksperimentisala sa decom da bi videla koliko je njima lako upravljati kad prođu traume i kada u njima nastane poremećaj odvojenog identiteta.) I dečijim ustanovama pod patronatom jezuitskog reda učenici su perfidno odgajani da je "greh" odbiti bratu njegovu "ljubavnu" ponudu i zahtev. Oni koji su još davno izvrnuli značenje nesebične darujuće ljubavi, koji su umislili da se ljubav prema Bogu pokazuje mržnjom i zlostavljanjem bližnjih (o čemu krstaški ratovi i inkvizicioni pomori najbolje svedoče!), kroz pedofilske i homoseksualne ekcese upali su još dublje u ponor sablazni i gnusnosti.

Poznato je da je i Čarls Lidbiter (1847.-1934. g.), najpre biskup u Anglikanskoj crkvi a potom klerik u Liberalnoj katoličkoj crkvi, pokazao svoju famoznu "prosvetljenost" i kroz pedofilske ekcese, i to nad detetom koje su teosofski lideri odredili i videli kao avatara – "Učitelja Sveta" , - nad Krišnamurtijem.

Mičigenski guverner Džordž Romni bio je angažiran da u poligamnu Mormonsku crkvu uvede "anđeosku ljubav" - ritualno zlostavljanje i skrnavljenje dece isprobano u satanističkim i rimokatoličkim krugovima. Pedofilsko i incestuozno zlostavljanje dece u sekti ’Božija deca’, odnosno ’Porodica ljubavi’ Dejvida Berga, je već široko došlo pred oči javnosti.

U 'Evanđelju po Mateju' Isusu se pripisuju reči koje teško osuđuju sablažnjavanje dece: »... Ko sablazni jednog od ovih malih koji veruju u Mene, bolje bi mu bilo da se o vrat njegov obesi magareći žrvanj i da potone u dubini morskoj. Teško svetu od sablazni; jer moraju sablazni doći, ali teško čoveku čijim posredstvom sablazan dolazi.« (18:6.7) – Isus ovde očigledno aludira na pedofilsku sablazan koja je široko harala u antiknome rimsko-helenskom svetu. – Mnogi tobožnji Hristovi predstavnici u mantijama, danas su očigledno izdali ime kome su se zavetovali da će služiti. Samo u USA od oko 50.000 rimokatoličkih sveštenika u poslednjih 30 godina preko 2.000 njih je optuženo za seksualna i pedofilska zlostavljanja i iživljavanja. U Nemačkoj se broj sveštenika pedofila procenjuje na 3 do 5 posto. Oni koji su trebali da postanu bezazleni poput dece (da bi mogli ući u Kraljevstvo Nevinosti), bezazlenu i nemoćnu decu su uzeli da na njima zadovolje svoju sramnu satansku čulnost.

Nametnut život u celibatu i potiskivanje reproduktivnih impulsa, misaoni nered i zarobljenost u ceremonijalizam, rimokatoličkom sveštenstvu koje svojim ekcesima otvara vrata Pakla, široko se odbija o glavu i srce. Oni koji brak vide kao "obeščašenje", a u svetu ga licemerno blagosiljaju, normalno da tako lako padaju na satanska iskušenja, postaju plen satane čulnosti koja hoće da ismeje Hrista. Oni koji i pored boljeg znanja svesno greše, pokazuju da dragovoljno robuju Tami. Ko ne kultiviše i ko se odupire darujućoj ljubavi i svetoj milini, ko izvrće Božiju ljubav, strovaliće se u ponor izopačene i morbidne "ljubavi", kao što je pedofilija. Razuzdana čulna uzbuđenja lažno će mu zameniti duhovno ushićenje (za kojim najdublja nutrina čezne), egzaltaciju u kojoj se može osetiti duh Punine i jedinstvo sa Sve-Silom.

U satanističkim krugovima i kultovima bizarna i užasavajuća seksualna iskorišćavanja i traumatizovanja dece, pa čak i krvava žrtvovanja, oduvek su bila primamljiva praksa. u Americi ne retko plen takvih zahvata su deca iz sirotišta prividno usvojena za "brižni" bračni par, a ustvari za iživljavanje posvećenika satanističkog kulta, željnih da kroz gnusna zadovoljstva "otvore vrata Pakla", da pokažu svoju pobunu protiv Boga, odnosno Božijih "predstavnika" na zemlji. – Kada se uporedi potajni satanizam koji se provlači u institucionalnim crkvama i onaj koji se mnogo ne skriva u crnomagijskim grupama, vidi da suštinski nema razlike među njima, samo što je prvi pred Bogom mnogo teži greh, jer se čini u Ime Onoga koji je sušta Ljubav. Kada se razotkriju i pokažu crkvenjačke sablazni i gnusobe – a i Hrist reče da će sve skriveno biti razotkrito – crkvenjački establišmenti pokušavaju da skrenu pažnju javnosti sa skandala koji potresaju njihove redove, pozivajući javnost na borbu protiv raznih sekti i kultova, pa i protiv onih koji istinski služe Hristu Spasitelju. Sveštenik koji je u stanju da se nag slika za kalendar (kao što je u Irskoj učinio Olan Rin u okrugu Galvej) ili da švercuje kokain da bi došao do novca za održavanje crkvenog obdaništa (kao što je to u Brazilu učinio Žoze Salibu) najbolje pokazuje kome ustvari služi, kome je se njegovo srce privolelo.

Kao što danas ne želi i ne sme gromovito da ustane protiv "naprednjačkih" zahteva raznih lobija i punktova koji traže legalizaciju homoseksualnih "brakova" i smanjenje starosne granice tinejdžera za pristanak na polni snošaj, tako je se i u Srednjem veku institucionalizovana crkva mlitavo i neodgovorno odnosila prema dečijoj prostituciji. U javnim kućama maloletne prostitutke i deca bili su kamuflirani kao spremačice i pomoćni radnici. U XVIII stoleću na Zapadu je dečija prostitucija bila u punom zamahu. U Britaniji su neiskusne devojčice na prevaru dovođene u bordela a onda pedofilskoj klijenteli nuđene po dosta višoj ceni nego što je to bio slučaj sa starijim prodavačicama tela. Onaj ko apatično i nezainteresovano gleda na sramno izrabljivanje dece pokazuje da ništa nije bolji od izrabljivača i koristoljubaca, čak više da je i mnogo gori od njih ukoliko mnogo toga može da promeni na bolje a neće i ne sme to da učini.



Pošast homoseksualizma


Iako je u mnogim kulturnim miljeima homoseksualnost tokom povesti bila osuđena, u staroj Grčkoj ona je bila prihvatljiv model življenja. Čak i ljudi koji su slovili za "mudrace", poput raspusnog zakonodavca Solona, o pedofiliji i homoseksualnosti imasli su samo najlepše reči. To je bilo vreme "visoke demokratije" (koja se danas obnavlja), u kojem je neko mogao koristiti tuđi ropski rad za vlastito izdržavanje i bogaćenje, orgijati i opijati se na dionisijskim svetkovinama, seksualno se iživljavati sa dečacima i mladićima, nešto kao "filosofirati", i biti proglašen za "mudraca". Plutarh prenosi Solonov stav prema opštenju muškaraca sa mladićima: »Ovu ljubav je ubrajao u plemenita i uzvišena životna zanimanja i u neku ruku pozivao na njih samo dostojne ljude, a nedostojne je odbijao od njih.« ('Solon', 2) – Sportske borbe nagih mladića bile su hrana za oči ondašnjih voajera homoseksualaca. Očima današnjih homoseksualaca su najprivlačniji za blud nabildovani mladići.

Izopačenost koju ima u sebi, a ne priznaje je kao takvu i ne odriče je se, čovek onda želi da je proširi i na druge, da i drugi, poput njega, budu u kandžama Satane. Šireći gnus na druge, naše muke nam se time neće smanjiti, već nasuprot tome, uvećaće se. Satansko je oduvek na vlast htelo da dovede i dovodilo je pohlepne, častoljubive, srebroljubive ljude. Danas ono uspeva da na ključne pozicije državno-imperijalnih moći dovede i vrlo seksualno izopačene ljude – homoseksualce; i oni se, naravno, pod plaštom borbe za "ljudska prava", zauzimaju da izopačenici poput njih, jedna agresivna manjina, dobiju mnoga društvena prava, poput osnivanja brakova i usvajanja dece (kojima bi mogli da usađuju svoje bolesničke i nastrane programe i vrednosti); tako se slobodnije izopačenosti mogu širiti, a Satana bi se osećao komotnije, jer kad ima mnogo pomagača i žrtava koji misle kao i on, ne mora više da se skriva i pretvara: tada će Tama moći u potpunosti da bude proglašena za "Svetlost", a Bog za "Đavola". U Novom satanskom poretku mera demokratičnosti jednog društva meri se prema tome koliko je ono dalo zakonskih prava seksualno izopačenoj gej i lezbo-manjini. Pod pritiskom boraca za "ljudska /=satanska/ prava", ni lekari homoseksualizam više nesmeju da tretiraju kao bolest i mentalnu poremećenost; hrišćanima Duha je poznato da homoseksualnost nije samo duhovna bolest, već najčešće i odraz opsednutosti zlim silama, demonima; kroz većinu dubokih seksualnih izopačenika zapravo žive i deluju avetinjske snage Pakla.

I "normalni" seksualni odnosi između muškarca i žene najčešće nose mnogo grehova, a kamoli tek morbidna seksualnost između muškarca i muškarca ili žene i žene; veze i "brakovi" nastranih jedinki često završavaju ubijanje jednog partnera od strane drugog; no savest se ne smiruje ni osećaja sramote duša se ne oslobađa ubijanjem onoga sa kojim je činila gnus pred Bogom. Brak muškarca i žene je pre svega u službi začinjanja, rađanja i zajedničkog odgoja dece, koja trebaju biti Bogu posvećena. "Brak" muškarca i muškarca ne može rezultovati decu. Žena ženu takođe ne može oploditi. A svi vidovi veštačke oplodnje su akt protiv Božijih Zakona, ruganje Bogu i ruganje Krstu.

Najstrašnije u celoj ovoj priči što su i mnogi nazovi "hrišćani" otvoreni ili prekriveni homoseksualci, što opravdavaju homoseksualizam. Njima ne znači mnogo sveta reč koja kaže: »Ili zar ne znate da nepravedni neće naslediti Kraljevstva Božijeg? Ne zavaravajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubočinci, ni mekušci, ni muželožnici, ni kradljivci, ni gramžljivi, ni pijanice, ni opadači, ni razbojnici neće naslediti Kraljevstva Božijeg.« ('Korinćanima', I, 6:9-10) – Deo medicine naklonjen odbrani izopačeništva hoće da dokaže kako je homoseksualnost genetski uslovljena, i to treba prihvatiti zdravo za gotovo, bez pokušaja da se išta promeni. Duša u inkarnaciju može doneti teške grehe i negativne programe, negativna odgovaranja, koja će naravno negativno obeležiti svojim zračenjem i genetski materijal. No protiv svakog zla ima leka, ako čovek prihvati srcem Hrista za Iscelitelja. Ipak, činjenica je da mnogi ljudi upadaju u ponore izopačenosti, jer zapravo nemaju ljubav za Istinu i Dobro, jer preziru Sveti Život, jer su zagriženi poklonici lažnih, izvrnutih bogova: »Iako su Boga poznali, nisu ga kao Boga proslavili, niti zahvalnost pokazali, nego u svojim mislima padoše u ništavnu varku, te potamne njihovo nerazumno srce. Postali su ludi govoreći da su mudri, pa zameniše slavu besmrtnoga Boga slikom i prilikom smrtnog čoveka, i ptica, i četveronožnih životinja, i gmizavaca. Bog ih je zato sa prohtevima njihovih srca predao u nečistotu, da međusobno obeščašćuju svoja telesa, - oni koji su lažju zamenili Božiju istinu, poštovali i klanjali se tvorevini umesto Tvorcu, koji je blagosloven doveka, amen. Zato ih je Bog prepustio sramnim strastima; njihove žene zameniše prirodno opštenje neprirodnim, a isto tako i ljudi ostaviše prirodno opštenje sa ženom i u svojoj požudi raspališe se jedan na drugoga, tako da ljudi s ljudima čine sram i na sebi primaju zasluženu platu za svoju zabludu. I pošto se nisu potrudili da upoznaju Boga, Bog ih je prepustio njihovom izopačenom umu - da čine što ne priliči, oni, koji su ispunjeni svakom nepravednošću, zloćom, lakomstvom, nevaljalstvom; puni zavisti, ubijstva, svađe, lukavstva, zloćudnosti, došaptavači, opadači, bogomrsci, siledžije, oholi ljudi, razmetljivci, pronalazači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nepouzdani, bez ljubavi, nemilosrdni; oni znaju Božiju pravdu - da oni koji tako šta čine zaslužuju smrt, pa ipak ne samo što to čine, nego odobravaju i drugima koji čine.« ('Rimljanima', 1.21-32) – Po mojsijevskom Zakonu (redaktorski iskvarenom Božijem Zakonu) muložnici su kamenovani na smrt. No čovek nesme drugog čoveka da pošalje u smrt zbog njegovog seksualnog opredelenja, pogotovo ne kada se "usrećuje" sa nekim koji po svojoj slobodnoj volji ulazi u kontakt. Zemaljski i ljudski zakon nesme drakonski da sankcioniše nekog zbog njegovog homoseksualnog i biseksualnog opredelenja, ali nesme ni da mu omogući da zauzima društvene pozicije (naprimer vaspitača dece koja se tek uče šta je Dobro a šta je Zlo) sa kojih će moći komotno da širi izopačene poglede i vrednosti. Zato što su pogazili Božiju Pravednost, izopačenici su otvorili nekakva vrata borbe za svoja "ljudska prava"! Gde je duhovno bezakonje, tu je i puno ljudskih zakona i puno borbe za "ljudska prava". Božija Istina je ta koja čoveku pomaže da se oslobodi svega negativnog, i Bogu je sve moguće učiniti što je po Njegovom Zakonu; ipak žalosno je što mnogim izopačenicima ne treba to iscelenje, što oni duboko uživaju u svojoj bolesti i opsednutosti. Čovek se spasava kad živi Istinu i drugima pokazuje to, navodi ih na zakonit život, a ne kad gazi Božiji Zakon i drugoga podstiče da se tako ophodi i sramoti kao Božije dete. Čovek treba da vidi i shvati da njegova duša potiče iz Svetlosti, iz Božijeg Daha, iz velikog Dostojanstva, da nije na zemlji da bi se iživljavala i služila Krvniku ljudskom, već da bi služila Bogu i bližnjima, da bi odužila svoju karmu, negativno breme iz prethodnih utelovljenja; dakle, uvek čovek treba da se pita da li je časno ono što čini, da li time ugađa Bogu ili možda pak božijem Protivniku, da li mu istinski treba i priliči to što čini?

Homoseksualci i biseksualci, umesto da miruju u svojim pacovskim jazbinama, sve više razmetljivo i ludački podižu svoj glas, pa i slobodno ulicama urbanih centara paradiraju, demonstriraju svoj "ponos", odnosno svoju sramotu. To najbolje pokazuje ludilo koje je zahvatilo te nesrećne duše. Kolika ih groznica i želja muči da i drugi postanu kao i oni, i da se tako "slobodnije" osećaju. Oni zaboravljaju na najbitnije: šta Bog misli o tome, o njihovoj obesti i izopačenosti, kako će se provesti pred Zakonom Neba, kako će njihovoj duši biti u zagrobnom, onostranom svetu. Tragično u ovoj priči je to što su protiv paradiranja seksualnih izopačenika javno najveći protivnici izopačenici i ostrašćenici druge vrste, naprimer navijački huligani, koji potiskuju svoje homoseksualne porive; ne želeći da se bore protiv svojih gorkih slabosti oni se okreću borbi protiv ljudi drugačijih svatanja. Kada čovek po svaku cenu želi i nametljivo nasilnički nastoji da i drugi na istinu gleda kao i on, on time najbolje pokazuje da je i sam u dubokom slepilu i bunilu. I kad čovek svoju izopačenost opravdava pozivajući se na praksu da i neke životinje to čine, pokazuje da je izgubio svako istinsko merilo. Jer častan čovek će se meriti prema Savršenom Uzoru, Hristu Bogu, a ne prema životinji koja nema moralnu svest.

Ali, avaj, homoseksualci su čak i Isusa Hrista proglasili "homoseksualcem", jer je eto oko sebe okupio dvanaest Apostola koji su bili svi redom muškarci. Oni neće da pročitaju u evanđeljskim tekstovima da je Gospod u svojoj pratnji imao i brojne žene koje su mu služile svojim dobrima. I oni neznaju i neće znati za veličanstvenost Hristove Misije i na Njegovu životnu čistotu: da je umro bez ijednog greha u sebi. Gospod na Zemlju nije došao da ispunjava Sataninu volju, već volju Njegovog Presvetog Oca Nebeskog. Isus nije podlegao Sataninim kušnjama. – Izopačenici su, dalje, našli da je i znameniti Isusov predak – kralj David, bio u "homoseksualnoj vezi" sa Jonatanom. Kad bi "poverovali" biblijskim redaktorima i kopistima onda bi za svetog kralja Davida "našli" i da je bio ubica bez premca.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.